beats by dre cheap

DERVIŠ I SMRT, Meša Selimović

       Roman „Derviš i smrt“  pisan je živim stilom u kojem se miješaju introspekcija, mudrosni sudovi o životu i ljudska drama derviškog šejha Nurudina. Općeljudske dileme i muke postavljene su u bosansko-islamski kontekst gdje je univerzalno locirano u u lokalnom. Spoj egzistencijalne drame i opojne rezugnacije kojim zrači islamsko-orijentalni milje privukao je veliku pažnju inozemne čitalačke publike. To je djelo univerzalne vrijednosti. Roman je pisan u periodu od 1962. do 1966. godine. Objavljen je 1966. godine te je doživio nevjerovatan uspjeh i brojna reizdanja. Žanr romana je psihološka drama sa primjesama filozofije usko pomiješane sa lirskim doživljajem okolnosti i unutrašnjih previranja. Glavni protafgonist romana je Ahmed Nurudin koji se susreće sa poteškoćama koje mu nosi uhićenje njegovog brata i sudar sa totalitarnom vlašću XIX stoljeća u Bosni. Roman je doživio i ekranizaciju 1972. godine u vidu tv serije, a 1974. godine snimljen je istoimeni film.

- „Bismilahir-rahmanir-rahim!

Pozivam za svjedoka mastionicu i pero i ono što se perom piše;

Pozivam za svjedoka nesigurnu tamu sumraka i noć i sve što ona oživi;

Pozivam za svjedoka mjesec kad najedra i zoru kad zablijedi;

Pozivam za svjedoka sudnji dan, i dušu što sama sebe kori;

Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega – da je svaki čovjek uvijek na gubitku.“

     Ovim stihovima iz Kur-ana Selimović započinje i završava roman, zaokružujući time cjelinu, cjelinu trajanja u vremenu u kojem je čovjek uvijek taj koji gubi. Ne može promijeniti vrijeme, zaustaviti ga ili vratiti. U ih formi pisac nas upoznaje sa glavnim likom Ahmedom Nurudinom, dervišem. Ahmed počinje pisati zbog velikog nemira u sebi, koji se njemu ne smije događati ali dogodio se.

- „Počinjem ovu svoju priču, nizašto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jača od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom nadom da će se naći neko rješenje kad bude račun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji što čeka kao izazov. Ne znam šta će biti zabilježeno, ali će u kukama slova ostati nešto od onoga što je bivalo u meni, pa se više neće gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam šta je bilo. Tako ću moći da vidim sebe kakav postajem, to čudo koje ne poznajem, a čini mi se da je čudo što uvijek nisam bio ono što sam sad. Svjestan sam da pišem zapleteno, ruka mi drhti zbog otplitanja što mi predstoji, zbog suđenja koje otpočinjem, a sve sam ja na tom suđenju, i sudija i svjedok i tuženi. Sve ću biti pošteno koliko mogu, koliko iko može, jer počinjem da sumnjam da su iskrenost i poštenje isto, iskrenost je uvjerenost da govorimo istinu (a ko u to može biti uvjeren?), a poštenja ima mnogo, i ne slažu se među sobom.“

- „Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje.“

- „Kad bi Bog kažnjavao za svako učinjeno zlo, ne bi na zemlji ostalo nijedno živo biće.“

- „Kad vidiš da me polože u grob, ja neću nestati. Zar mjesec i sunce nestanu kad zađu?Tebi se čini smrt, a to je rađanje. Grob ti se čini tamnica, a duša je slobodna postala. Koje to zrno ne nikne kad se stavi u zemlju? Pa zašto da sumnjaš u zrno čovjekovo?“

     Sve je počelo, kako i sam kaže, prije dva mjeseca i tri dana, od đurđevske noći. Brat Harun, notar, ležao je u zatvoru deset dana, u tvrđavi. Derviš Ahmed Nurudin, šejh mevlijskog reda pokušava spasiti nepravedno zatvorenog brata. Odlučio je prihvatiti poziv i posjetiti starog i bolesnog Đanića, znajući da mu je zet Ajni Efendija, kadija koji je napisao nalog da se zatvori njegov brat. Međutim, slijedi susret sa Đaničevom kćerkom koja ga moli da nagovori njenog brata Hasana, „crnu ovcu obitelji“, da se zbog svijeta sam odrekne nasljedstva kako bi se spriječila javna sramota kad ga otac razbaštini.

- „I niko neće imati štete od svega. Ni koristi. A najmanje ja, i moj zatvoreni brat. Jer ona govori bez stvarne potrebe, bez izgleda na korist i uspjeh, sa mlakim osjećanjem društvene obaveze, namijenjenim za tuđe uši.“

- „U nevolji smo i ti i ja, zbog braće. Ti svoga hoćeš da upropastiš, ja svoga da spasem. Želimo to više od svega, oboje, samo što je moje pošteno, tvoje prljavo.“

- „Ne znam šta je brat učinio, ne znam koliko je kriv, ne vjerujem da je išta teško, suviše je pošten i mlad za veće zlo. Možda će ga i pustiti uskoro. Ali ako i neće, čak da sam i siguran da neće, mogu li pristati na ovu nepoštenu zavjeru protiv čovjeka koji mi nikad ni ružnu riječ nije rekao?“

- „Ništa nemam osim uvjerenja da sam častan, ako i to izgubim, biću ruševina.“

     Ahmed tako pristaje na razgovor sa Hasanom, nadajući se protuusluzi, tj. da će kadija osloboditi njegovog brata. U Ahmedu raste nemir. Sklopio je zavjeru, više nije čist, umrljao je čistoću svog poziva. Tu đurđevsku noć probdio je u vrtu gdje postaje svjedokom bjegunca. Nije mu znao ime, ali on ga je nazvao „Ishak“. Ahmed je u dilemi da li ga odati.

- „Poznavati ga značilo bi znati ono što ne treba.“

     Svoju tajnu o bjeguncu povjerio je Mula-Jusufu. Mula-Jusuf je mladić koji živi u tekiji, prepisuje Kur-an. U tekiju ga je još kao dječaka doveo upravo Ahmed kako bi ga spasio od sudbine u kojoj je ostao bez ikoga. Povjerivši svoju tajnu Mula-Jusufu, Ahmed je želio smanjiti svoju krivicu, odluka više neće ovisiti samo o njemu. Mula-Jusuf je pozvao stražare, ali Ishak (da li je on uopće stvaran lik, Ahmedova savjest ili alter ego?) je već pobjegao.

- „Kako je samo mirno otišao po stražare, da uhvate bjegunca. Ni za trenutak se nije zamislio nad njegovom sudbinom, ni, nad njegovim životom, ni nad njegovom mogućom nevinošću. Ja sam se lomio cijelu noć, on je presudio odmah. I sad je spokojno ispisivao svoja divna griješna slova, vezući kao pauk svoja čudesna tkanja, vješt, surov, i neosjetljiv kao i on.“

     Ahmeda posjećuje i otac moleći da pomogne Harunu. Od muselima (sreskog načelnika) Ahmed pokušava saznati zašto je Harun uhapšen. O razlozima hapšenja saznat će od Hasana.

- „Prazna životna vedrina što se presipa kao voda, bezvrijedna jer je svačija.“

- „Kasno je, sjećanja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemoćne utjehe i podsjećanje na ono što je moglo da bude, jer što nije bilo, nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo. Vi ste varka koja rađa nezadovoljstvo, varka koju ne mogu i ne želim da otjeram, jer me razoružava i tihom tugom brani od patnje.“

- „Stvari ne postoje dok se ne kažu. Stvari ne mogu da se kažu dok ne postoje. Pitanje je samo, treba li da se kažu.“

Od Hasana je dobio dar koji ga je ganuo. To je prvi put da je neko mislio na njega od dalekog Bajrama iz djetinjstva. Između Hasana i Ahmeda razvija se postepeno iskreno prijateljstvo.

- „Slab je koji traži, a slabo je i što se od njega traži.“

- „...red je konačnost, tvrdi zakon, umanjivanje broja mogućih životnih oblika, lažno uvjerenje da vladamo životom, a život se sve više otima, sve nam više izmiče što ga više stežemo.“

- „I živi što ljepše, ali tako da te nije stid. I radije pristani da te Bog pita zašto nisi to učinio? Nego: zašto si to učinio?“

- „Volio bih da si došao bez razloga. Da porazgovaramo ni o čemu, ni zbog čega.“

- „Ali nikad ne znamo šta izazivamo u drugom čovjeku rječju koja za nas ima sasvim određeno značenje i zadovoljava samo našu potrebu.“

- „Hiljadu puta se pokaješ za ono što kažeš, rijetko za ono što prećutiš...“

- „Nije čovjek ono što misli, već ono što čini.“

- „...ljudi preziru one koji ne uspiju, a mrze one koji se uspnu iznad njih; navikni se na prezir ako želiš mir, ili na mržnju ako pristaneš na borbu.“

- „Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je, da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja ni čistog života.“

     Nakon što je Hasan ponudio odricanje od nasljedstva, radi spašavanja Haruna, Ahmed odlazi Ajni-efendiji i nudi mu Hasanovu riječ. Potom odlazi i muftiji, sve uzalud. Od hafiz-Muhameda saznaje da mu je brat ubijen prije tri dana. U tekiji je održan govor:

- „Živimo na Zemlji samo jedan dan ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer tko oprosti, on je najveći. A znam, zaboravit ne mogu.“

     Ahmed dobiva opomene, zatvaraju ga u tvrđavu. Ide bratovim stopama. Razmišlja o životu i smrti, očekuje da neko dođe (kao što je i njega brat uzalud očekivao).

- „Kunem se vremenom, koje je početak i završetak svega, da je svako uvijek na gubitku.“

     U zatvor stižu darovi od Hasana i Ishaka (bar on tako misli). Premještaju ga u drugu ćeliju, s „Ishakom“. Nakon nekog vremena Ahmed je pušten iz tvrđave.

- „...duša često može da održi tijelo, a tijelo dušu nikad: ona posrće i gubi se sama.“

- „Mula-Jusuf je nešto učinio zato se promijenio, a ne želi reći što.“

     Ahmed izlazi u svijet, u kasabu, među narod i vraća se sa bolnim saznanjem: Mula-Jusuf je kadijin špijun, on je izdao Haruna. Mula-Jusuf traži ili oprost ili mržnju. Ahmed ništa ne pokazuje. Slijedi bezuspješan pokušaj Mula-Jusufovog samoubistva. U međuvremenu, Hasan se pomirio sa ocem Alijagom.

- „ ...čovjek treba da se odreče svega što bi mogao da zavoli, jer su gubitak i razočarenje neizbježni. Moramo se odreći ljubavi, da je ne izgubimo. Moramo uništiti svoju ljubav, da je ne unište drugi. Moramo se odreći svakog vezivanja, zbog mogućeg žaljenja.“

- „Kasaba se pretvorila u veliko uho i oko koje lovi svačiji dah i korak.“

- „Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto, čovjek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne, i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor, i on će počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji da započinje. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je da promijeni mjesto i nametnute uslove.“

- „Kad misle da su viši od nas, ljudi mogu da budu i plemeniti.“

- „Lijepa riječ je kao lijepo stablo, korijen mu je duboko u zemlji, a grane se pod nebo uzdižu.“

- „Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razlog.“

- „Prijateljstvo se ne bira, rekao je, ono biva, ko zna zbog čega, kao ljubav. A ništa ja nisam tebi poklonio, već sebi. Poštujem ljude koji i u nesreći ostanu plemeniti.“

- „...ništa nije toliko naopako kao dobro učinjeno s ciljem, ni toliko glupo kao čovjek koji nešto hoće po svome kalupu.“

- „Neki su gluhi za tuđe riječi, oni su nesreća i sebi i drugima. Ali uvijek treba pokušati. Pitaćeš: zašto? Nizašto. Da bude manje gluho i pusto.“

     Ahmed zajedno sa Hasanom odlazi hadži Sinanudinu Jusufu, čovjeku koji pomaže zatvorenicima u tvrđavi. Ahmed se susreo sa muselimom. Počeo ga je mrziti. Pobuna je sve manje bila zaustavljiva. Odobrili su mu da bratovo tijelo odnese iz tvrđave. Prenio ga je u vrt ispred tekije, održao „misu“. Od tada su na Harunovom grobu vječno gorile svijeće. Ahmeda su ljudi ponovo počeli cijeniti. Prijateljstvo sa Hasanom istinsko je. Hasan odlazi na put. Ahmed saznaje da je sin hadži-Sinanudina postao carski silahdar (oružar na sultanovu dvoru). Tada počinje pobuna, provedba plana.

- „Djeluješ, a ne čekaš. Učesnik si, a ne žrtva. Možda je to suština hrabrosti? Zar je trebalo da prođu tolike godine da bih otkrio ovako važnu tajnu?“

- „...ništa ne treba čekati, svemu treba ići u susret. Ako čovjek nije glup ni kukavica nije ni bespomoćan.“

- „Završava li svaki čovjek tako što se bori sa sobom bivšim.“

     Preko Mula-Jusufa Ahmed je poručio kadiji da je hadži-Sinanudin kriv za bijeg Posavca iz tvrđave. Istovremeno je poslao pismo po tataru njegovom sinu u Carigrad. Kasaba se pobunila i prije nego što je sin iz Carigrada mogao nešto učiniti, jer je hadži-Sinanudin bio dobrotvor. Kasaba je reagovala (a kad je bio uhapšen on, Harun i mnogi drugi niko nije reagovao). Hadži-Sinanudin je oslobođen, kadija ubijen, muselim je u bijegu, a Ahmed je postao novi kadija.

- „Što je veća visina, veća je i pustoš. Zato ću čuvati prijatelja, biće mi vojska i topli zaklon.“

     Prethodni muselim je udavljen. Hasanova sestra, udovica, čekala je kadijino dijete. Ahmed je prosi, ona ga odbija.

- „Bolje da mi ničija zaštita ne zatreba. Da sam sebi budem zaštita. Nije pravo da prijatelja opterećujem nevoljama koje sam stvaram. Ko ne umije da pliva, ne treba da skače u vodu, nadajući se da će ga neko izvući.“

     Pronađeno je pismo dubrovačkog trgovca u kojem je ocrnjena bosanska vlast. Okrivljeni su Hasan (druži se sa njim) i Ahmed (dopustio je da trgovac pobjegne). Hasan se uspješno brani ali stiže zapovijed o hapšenju. Ahmed mora potpisati nalog o njegovom hapšenju, jer će u protivnom otići tužba protiv njega u Carigrad. Ahmed se bori sa savješću, ali odlučio je potpisati nalog i izdati svog jedinog i najboljeg prijatelja. Čak je i Mula-Jusufa spriječio da upozori Hasana. Nije postao ništa bolji nego njegov prethodnik. Sutradan saznaje da je Hasan „predan sejmenima“, da je nalog odnio Mula-Jusuf, te da je Hasan zapravo pobjegao. Otišao je i Mula-Jusuf. Ahmed se pokušava opravdati. Znao je da je njegovim rukopisom Mula-Jusuf sastavio pismo. Ahmed je obaviješten da će biti sproveden i uhapšen.

- „Što sam se više pravdao, sve se manje vjerovalo mojoj priči, dok i meni samome nije postala neubjedljiva.“

- „Nisam se mogao odbraniti od tihog divljenja (kasablije su ga poštivali misleći da je spasio svog prijatelja) pa sam se počeo navikavati na tu misao i ćutke primati naklonost kao nagradu za najveću izdaju koju sam učinio.“

     Ahmed ima vremena za bijeg, ali ne želi bježati. Slijedi susret sa mladićem iz njegovog sela. Mladićeva majka bila je prva i jedina Ahmedova ljubav. Roditelji su je udali prije nego što se on vratio iz rata. Mladić je možda i njegov sin. Prepušta ga tekiji, kasabi, a on čeka da ga odvedu u zatvor gdje će biti zadavljen.

- „Otići ću da te ne mrzim, da mi postane svejedno. Rasuo sam tvoj lik po dalekim putevima, raznijeće ga vjetrovi i sprati kiše, nadam se.“

- „Čovjek je proklet i žali za svim putevima kojima nije prošao. A ko zna šta bi me i na drugim čekalo.“

- „Živi ništa ne znaju. Poučite me mrtvi, kako se može umrijeti bez straha, ili bar bez užasa. Jer, smrt je besmisao, kao i život.“

- „Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega – da je svaki čovjek uvijek na gubitku.“

- „Svojom rukom napisao Hasan, sin Alijin: Nisam znao da je bio toliko nesrećan. Mir njegovoj namućenoj duši! 1962 – 1966"

čitaonica
http://citaonica.blogger.ba
16/04/2010 17:10