čitaonica

Dobrodošli u čitaonicu :)

22.09.2010.

DIVOTA PRAŠINE, Vjekoslav Kaleb

               Vjekoslav Kaleb, hrvatski nastavnik i književnik, školovao se u Zadru, Beogradu i Šibeniku te pohađao Učiteljsku akademiju u Zagrebu. Podučavao je u raznim selima, što mu je kasnije poslužilo u proznom stvaranju. Sudjelovao je u Drugom svjetskom ratu. Nakon toga je bio urednik nekoliko književnih časopisa i tajnik Društva hrvatskih književnika i Matice hrvatske.

                Djela: Objavio je ukupno 57 novela u brojnim zbirkama: "Na kamenju" (1940), "Izvan stvari" (1942), "Brigada" (1947), "Trideset konja", "Kronika dana", "Smrtni zvuci", "Nagao vjetar", "Ogledalo", "Luk i strijela"...) i 3 romana: "Ponižene ulice" (1950), "Divota prašine" (1954), "Bijeli kamen" (1954). Većina njegovih djela tematski se bavi životom u izoliranim zaselcima Zagore. Pisao je i filmske scenarije, reportaže, članke, prikaze i prevodio (najpoznatiji je njegov prijevod bajke "Pinocchio" Carla Colodija). "Gost" je jedna od njegovih najranijih (objavljena 1940.), ali i najboljih i najpoznatijih novela.

                Divota prašine je mitska projekcija iskonske ljudske fiziološke gladi i metafizičke potrebe da se život osmisli služenjem nekoj višoj svrsi. Njegovi se likovi, pateći zbog osjećanja nepotpunosti svoga postojanja, trude da osmisle svoje življenje; žrtvujući mnogo, oni nastoje dokučiti i ostvariti svrhu života. Zato npr. Goli i Dječak (glavni likovi romana) u Divoti prašine ulažu nadljudske napore da bi stigli na cilj i doživjeli ispunjenje svrhe svoga kretanja. U njegovim djelima uglavnom nema isprepletenih struja zbivanja, ni pravih zapleta, nego sve teče sudbinski predodređenim tijekom. Često se stiče pogrešan dojam da njegove proze završavaju bez pravog završetka, a zapravo se radi o tome da je putovanje čovjeka kroz život beskrajno i monotono: dovoljno je prikazati samo djelić da bismo zamislili cjelinu.

                Mladi partizani, Dječak (iz Dalmacije) i Goli (iz Banije) zajedno su na odisejskom putovanju, u potrazi za partizanskom brigadom izgubljenom za vrijeme bitke. Gladni i iscrpljeni prolaze kroz pusta, popaljena sela, susrećući putem mnoštvo tifusara i tek pokoju staricu ili čovjeka. Pokušavajući preplivati rijeku, Goli je ostao bez hlača, pa njegova pojava golih mršavih nogu djeluje prije groteskno negoli junački.

- „Ja ću ti kazati sve što ti treba. Imam ja savjeta pune džepove. (Goli) – Volio bih da imaš pune džepove kruha. (Dječak)“. (str. 14)

- „Borba naša zove ma gdje bili. Pouzdaj se ti, moj druškane, u me. Ovo je treća godina kako ja bazam po gorama i dolinama. Oo, vatro, vatro, dobra majko. Gori, gori divno.“ (str. 28)

- „Upali su najprije Talijani, zapalili kuća i ubili desetak ljudi. Eno ondje pod onim hrastom su ih postrijeljali; kaže na opomenu drugima. Onda, kad su ovamo krenuli Nijemci, narod se izmakao iz sela i otišao sa partizanima. A moje su pobili Nijemci.“ (str. 29)

- „Znate, majko: sloboda nije daleko. Raste ona kao i ovaj dan.“ (str. 42)

- „Dječak je sada čekao da Goli odluči kojim će smjerom kroz dolinu. Buljio je preda se i sam tražio put kojim bi mogli sići a da ih ljudsko oko lako ne primjeti. Jer je svako ljudsko okoopasno.“ (str. 66)

- „Ni jednu šljivu s grane, ni krumpir ostavljen na njivi, mi nismo nikada dirali. Znadete li vi to? Nikada nismo pitali komad kruha, a i vode smo oklijevali zapitati.“ (Goli je zaklao tele da bi nahranio tifusare, str. 81)

- „A znadeš li ti da su planinska sela najbolja sela, najgostoljubiviji ljudi, jer su daleko od privatnog posjeda, jer ih ne obuhvata lukavstvo društvenih veza, jer su željni pričanja o širokom svijetu, jer su uvijek u borbi s primitivnm prirodom, elementom i s vukovima. Oni će nas pozvati za svoju trpezu kao prijatelje.“ (str. 85)

- „Možda ćemo naići sutra na selo kakvo nam treba, selo u kojemu gori vesela vatra i grije se lonac mlijeka i krklja kukuruzna kaša. (str. 99)

- „Možda će sada izići iz kuće Nijemci, četnici, Talijani, ustaše, ili će ih prosto dočekati rafal iz automata. Blijedo im se javljala ta misao, ali ništa strašna nisu vidjeli u njoj.“ (str. 137)

- „Teško ti je uvijek nekome, kao sada na primjer nama u selu. Juče su ovuda prolazili četnici, prekjuče Nijemci, nekidan ustaše. Ne znamo što nosi dan a što noć.“ (str. 152)

                U jednom selu pridruže im se Novi i djevojka Ljuba (budući partizani).

- „Još malo pa ćemo naići na brigade. Brigada je naš dom. Brigada je majka, koja te ne napušta. Malo sam se razbolio, ali to će brzo proći. U brigadi ćemo naći vijesti. Pobjeda na sve strane.Pobjeda, moji drugovi, i ništa drugo.“ (str. 172)

                Naposlijetku stižu do partizanskog štaba, gdje Novi i Ljuba ostaju, dok Dječak i Goli nastavljaju put. Bolesne i i sasvim iscrpljene na putu ih susretnu žene koje naprave nosila i ponesu ih na svojim leđima.

14.09.2010.

MARTIN KAČUR, Ivan Cankar

Glavna ličnost romana (objavljenog 1906. godine), je slovenački inteligent, učitelj Martin Kačur, koji svojom osnovnom dužnošću smatra prosvećivanje narodnih masa, radnih ljudi u zabačenim selima. Njegova borba je uzaludna, vodi ga u konačnu propast...

Tragom posla mladi učitelj uputio se u selo Zapolje. Zalud mu je ljekar Brinar, mještanin i dobar poznavalac Zapolja, savjetovao: - „To je prokleto gnezdo, da gorega nema na svetu. Ne kažem: kraj je lep, samo da ljudi nema!“ (str. 22) – „Znate, dakle, već iz iskustva da prosvećivanje naroda nije dobar i koristan posao.“ (str. 24) – „Ne ženite se nikada i uopšte klonite se žena koliko god je to moguće, pošto ste učitelj.“ (str.24)

– „Ne treba da se plašim ljudi, ni da ih slušam, ni da se ravnam prema njima! Treba biti kao zemlja, kao to polje! Rađa kad hoće i kako samo hoće, čovek mu je rob. Takav treba biti: sam svoj, slobodan.“ (str. 33)  Ljekarevim savjetima nije pridavao posebnu pažnju: želi osnovati čitalačko i prosvjetno društvo, zaljubio se u Minku, Sitarevu kći... – „Šta sam im učinio? Te ljude još nikada nisam video, nikada sa njima još ni reči nisam progovorio, a ipak me mrze.“ (str. 49)

Brzo se Martin uvjerio u istinitost ljekarevih riječi. – „Ta već unapred sam znao: idealist nije ni za kakav posao, a najmanje za spasavanje naroda! Eto vam sada idealisto, za vašu smetenost! Šta mislite, da budu mirni dok ih poredite sa stokom! (str. 60, riječi ljekara) – „Gde sam to došao?“ (str. 73) – čudio se Kačur u nevjerici. Teška srca oprašta se od hladnokrvne Minke, odlazi u mračno selo Blatni Do.

            U Blatnom Dolu savjetuje ga sveštenik: - „Treba se navići, to je sve! Ja sam se, eto, navikao. Sad i ne želim da odem, a i kad bih i hteo, ne bih mogao, jer bi mi ljudi preprečili put kosama! A kuda bih sad? Živeo sam ovde dvadeset godina i poseljačio sam se - kako bih inače živeo? Tu nema drukčijeg života; živi sa svetom kao što i oni žive, ili pak umri! Sad više i ne želim kuda drugde. I kuda bih? Nigde više ne bih pristao i bio bih smeten kao slepi miš na suncu.“ (str. 87) – „Nikada se nemojte zauzimati za narod! On sam najbolje zna šta je za njega: jede, pije, crkava – šta ima još drugo?“ (str. 89) – „A učitelj je gore nego sluga; gospodski ne može živeti, a životinjski ne sme! (str. 97) – „U Blatni Do bi mogao doći i sam Hristos, pa bi morao ćutati! Ovakvih ljudi nisam video još nigde na svetu: noć tako mrkla da je stotinu sunca ne bi razagnalo! (str. 101) Ženi se sa Tončkom; prilagođava se životu u Blatnom Dolu.

            Godinama poslije, Kačur sa ženom i troje djece, napokon odlazi u svijetlo selo Lazi, pun nade u bolji život. » - „Kuda će me talasi baciti? Šta će biti sa mnom, starcem?“ – rekao je župnik koji je bio gospodar i sužanj Blatnog Dola... Plašio se Kačur izaći iz tamnice na koju je navikao – da li će te oči, naviknute na tamu, moći podneti svetlost?... « (str. 129) Poučen iskustvom, u novom mjestu Kačur se ne želi uvlačiti u nevolje, izjavljuje da će samo obavljati svoje dužnosti. Začuđen je tim nastupom predsjednik općine: - „Šta se to mene tiče? Šta mislite da sam špijun? Učitelj je isto tako slobodan čovek kao i svako drugi; radite ono što vam se čini da je pravo!...Ulizice nisu najbolji ljudi! (str. 135) Nikada nije pomislio da bi mu Blatni Do mogao nedostajati. U njemu nema nekadašnje borbenosti, energije, on je list koji se povija kako vjetar puše. – „Sa svojom jarkom žestinom sunce je sijalo u sobu i ta svetlost ga je gušila; bojao se nje, kao što se nekada bojao onih senki u Blatnom Dolu. Osećao se u toj svetlosti strancem, slabašnim i plašljivim, osećao se strancem pred svojom ženom, koja je pila svetlost punim gutljajima, tako da joj se svetlost sijala sa lica i iz očiju...“ (str. 137) – „Ženu koja mu je ranije bila samo tuđinka, mrzeo je sa svom tihom, bolnom snagom nemoćnog srca.“ (str. 145)  Za novog upravnika škole postavljen je Ferijan, nekadašnji Martinov prijatelj. Kačur ne može to shvatiti. – „To nije pravo! Tako ne mogu ići božji putevi!... Stradanja bez nagrade... nagrada bez stradanja!... (str. 149) Ferjan mu objašnjava: - „Tada u Zapolju bio si dete, a dete si bio i u Zlatnom Dolu i dete si još uvek! Šta ne razumeš? Tada, pre dvanaest godina, čovek nije smeo biti napredan... sada sme! Još mu to i koristi!“ (str. 150)

            Umro je njegov miljenik, najmlađi, bolešljivi sin, a pored toga otkrio je da ga žena varala sa mnogima. – „Čovek se mora upravljati prema vremenu, ne prema sebi! I kada nema vetra, treba pričekati dok dune... Ako je čovek svojeglav... jurne sam napred... ne postigne ništa, padne u blato... Ako se upravlja prema drugima može skrstiti ruke i vreme će raditi za njega... Tako je; ja sam mislio sejati u jesen a žnjeti u proleće...“ (str. 171) Spas traži u čaši, tragično okončava Kačurev život.

12.09.2010.

SLUGA JERNEJ I NJEGOVO PRAVO, Ivan Cankar

       Djelo je odraz odnosa koji su u to doba vladali na slovenačkom selu. Prodiranjem kapitalizma u slovenačko selo ruše se stari patrijarhalni odnosi u seoskim domaćinstvima. Sluga Jernej koji je dotle smatran članom porodice, dolazi u položaj najamnog radnika. Nakon smrti starog Sitara, njime gospodari mladi Tone Sitar. Nekad je sluga dolazio u kuću gazde kao dijete i tamo ostajao sve do svoje smrti, a sada kada postane nesposoban za rad, biva izbačen na ulicu.

- „Ovo vam pričam onako kako se zaista desilo, sa svim nehrišćanskim nepravdama i velikom žalosti. Nema tu nikakve laži, nikakvih lepih reči, nikakvog licemerstva. Pretrnuli su ljudi na Betajnovi i prestravljeno oborili glave, jer se na bregu diglo i spustilo u dolinu nešto kao crna smrt.“ (str. 175) – „Jerneju, nije nužno da nam soliš pamet! Ako ti vino ne prija, bog bio s tobom! – Ohol si ti, Jerneju, gospodarev gospodaru! – rekla je Sitarka. – Teško kući gde sluga sedi u zapećku i briše obuću o gospodareva leđa – reče tašta. – Teško kolima koja gospodar vuče, dok sluga drži uzde! – reče svak. – Teško imanju koje gospodar ore, dok se sluga šepuri u hladovini! – reče komšija. A kad to rekoše, Jernej se pokloni još jednom. – Pametno je kako rekoste i nema nikakve nepravde u vašim rečima. Zato neka vam gospod blagoslovi jelo i piće, a meni neka da mirnu savest i život bez greha!“ (str. 177) – „Kad je Jernej iz daleka, tamo pod bregom, ugledao belu kuću sa zelenim prozorima, pa staju, šupu i hambar, teško mu je bilo na duši. Ne bejaše tu ni pedalj zemlje na kome nije video trud svojih ruku, znoj svoga čela.“ (str. 177) – „Što učini, gospodaru, zlom reči, što li učini meni starcu? Zašto zapovedi da bude osramoćen i pogažen u zimu onaj koji nije okusio tuge ni u proleće ni celog dugotrajnog leta?“ (str. 178) - „Znoj koji je kanuo sa tvog čela tvoj je – to je zakon! Neću prosjačiti za postelju koju sam sam prostro, ni za hleb koji sam zaradio i umesio! U postelju ću leći i neću pitati, posegnuću za hlebom i neću moliti! To je po zakonu i po pravu!“ (str. 178) – „Pirujte, dragi moji! Kuća vam je otvorena, otvoren vam je i podrum, a i hambar vam je širom otvoren. Uzimajte i gostite se! A ja ću vam se vratiti sa pisanim pravom, potpisanim i zapečaćenim: jer bog ne laže niti lažu zakoni! I kad se vratim, dragi moji, ljubav i hrišćansko praštanje neka bude među nama!“ (str. 184)

Jernej traži pravdu i pravedne sudije, od običnog naroda, djece, opštinskog načelnika, sudija, do cara. Obratio se studentu Gostačevu: - „Ti koji si učen čovek i poznaješ zakone, reci mi ovo: Radio sam četrdeset godina, podigao sam kuću, znojem sam natopio polje i livadu – čija je kuća?“ Student mu je odgovorio: - „Ostariće i gospodar i Jernej; gospodar će sedeti u zapećku i paliće lulu i prijatno dremati, a Jernej će se skrivati iza staje i poginuće na truloj slami. Tako je odredio ljudski zakon. A božja zapovest je odredila: trpi nepravdu, Jerneju, i kad te tvoj bližnji ošamari po desnom obrazu, ponudi mu i levi; a odnese li ti kaput, podaj mu i košulju!“ (str. 186, 187) Obratio se i predsjedniku opštine: - „Došao sam da tražim pravo! Nisam došao da prosim ni hleba ni konaka! Zaviri u zakone, raspečati listine i objasni pravo! To je tvoj posao! (str. 189) – „Sasvim drugačiji je bio tvoj pozdrav, a i tvoje lice, čini mi se, bilo je drugojače! Čudnovato, kako se čovek pred očima izmeni, po belom danu...Još juče je bio tu, i sad ga nema više, i neko drugi je tamo!“ (str. 190) Jedan od seljaka mu odgovara: - „Ljudski zakon i zapovest božja traže da sluga sluša svoga gospodara! Ali postoji i zakon koji nije zapisan, ali svuda važi, koji je i Hristos naredio, da gospodar ne goni iz kuće slugu, pošto mu je doslužio, te je ostareo i pao mu na teret! Zato, Jerneju, pođi sam k njemu te mu razloži i on će ti se smilovati!“ (str. 192) Nezadovoljan je Jernej u traganju za pravom i pravdom: - „Ne kucam na vrata samilosti nego na vrata pravde, da mi se otvore širom! Nije prosjak i putnik onaj koji je četrdeset godina gospodario; beskućnik nije ko je sam kuću sagradio; ne treba da prosi hleba ko je sam obrađivao prostrana polja! (str. 192, 193) – „Opraštam vam, nepravedne sudije, kao što je gospod oprostio onima koji su ga progonili i grdili! (str. 194)

Pred sudijom: - „Tražim pravicu, tužim krivicu! (str. 200) – „Nemam vremena, čoveče – rekao je sudija - nemam vremena – rekao je – da mlatim praznu slamu. (str. 202) Odlazi sudijama u Ljubljanu. – „Sam prosudite: čija je jabuka – da li onoga ko je jabuku sadio i kalemio, ili onoga ko je jabuku brao kad je dozrela?“ (str. 213) – „Pravda je zao i sebičan gospodar i ne da da joj se protivureči.“ (str. 221) – „Vodili su ga i gonili, kao što su nekad vodili gospoda od velikog sveštenika do velikog sveštenika, od sudije do sudije; ispitivali su ga, a Jernej je odgovarao po pravici, bez srdžbe i bez oholosti. (str. 224) – „Morao bi se stideti da se pod stare dane skitaš po svetu te napastuješ ljude i vlasti. Skloni se u zavičaj, moli i misli na smrt! (str. 225)

Dospjet će i u zatvor, do cara u Beču nikad stići neće, opljačkan je, i naposljetku upućen u Resje, rodno mjesto. Bijesan, nezadovoljan, obraća se Bogu: -„Ono što si rekao, sad izvrši! Pravdu si dao ljudima, i sakrili su je; nema je; nema je ni kod pandura, ni kod sudija, ni kod cara; panduri su me strpali među zlotvore, sudije su me ismevale, za cara su me prevarili!“ (str. 237, 238) – I župnik tjera Jerneja „bogoklevetnika“ nakon njegovih riječi: - „Presudite! Recite reč koju sam čekao toliko gorkih dana: ima li pravde, ili je nema – ima li boga, ili ga nema!“ (str. 240)

Ne nalazeći pravdu, uzima pravdu u svoje ruke. Zapalio je gazdin dom, i u tom plamenu okončat će i njegov život: - „Zgrabili su ga, poneli su ga, krvavog i opaljenog, tri puta su zavitlali njime po zraku i visoko su prsnule iskre iz plamena: a kad su Jernejevi grobari izašli iz vatre, imali su crne ruke i crna lica.“ (str. 241)

 

čitaonica
<< 09/2010 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
2627282930


Obavezno posjetiti:
http://hodoljub.blogspot.com/

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
111803

Powered by Blogger.ba