čitaonica

Dobrodošli u čitaonicu :)

16.01.2010.

TVRĐAVA, Meša Selimović


       - „Tvrđava je svaki čovjek, svaka zajednica, svaka država, svaka ideologija“ - objašnjava Selimović. Glavni junak romana je Ahmet Šabo, koji želi naći most do drugih ljudi, izaći iz tvrđave, jer zna da nas razdvaja mržnja, te da će nas održati samo ljubav, ili makar vjera da je moguće ma kakvo sporazumijevanje među pojedincima i zajednicom. Vođen tom vjerom i željom, on ostaje vedar i moralno čist. Radnja romana je smještena u muslimanskoj sarajevskoj sredini u XVII vijeku, poslije hoćinske bitke u Rusiji 1621. godine. Iako je radnja smještena u XVII vijek, ona se odnosi i na neko današnje ili jučerašnje vrijeme, pa čak i na buduće. Sadržaj „Tvrđave“  čine: ratna iskustva, ljudske krize, sukob pojedinca sa društvom. Riječ je o univerzalnom djelu. Sve se to može desiti u ma kojem društvu i u bilo koje vrijeme, a i sam pisac je rekao da je želio napisati „roman o našem savremenom društvu“. Poput Andrića, Selimović spaja svakodnevnicu sa legendom.

    Ahmet Šabo je jedan običan čovjek, vojnik koji poslije rata počinje novi život bez porodice, svi su mrtvi - „život im je uzela opaka bolest koja je u to vrijeme vladala.“ Prikazujući njegovu sudbinu, kao sudbinu običnog čovjeka, Selimović je prikazao ono što može zadesiti svakog smrtnika.

- „Najveća mudrost u životu je da čovjek pronađe svoju ludost.“

- „Usamljenost rađa misao, misao nezadovoljstvo, nezadovoljstvo pobunu.“

- „Najmanje se govori kad te se najviše tiče.“

- „Možda nije ni pravo što joj to nudim (brak), ali mi ljubav daje pravo da budem nepravedan. Voljeću je i nećemo imati ništa, je li joj to dovoljno? Ali ona je još luđa od mene. Voljećemo se, rekla je ozbiljno (Tijana), a to je mnogo, to je sve. Ništa mi drugo ne treba.“

    Slijedi vjenčanje Ahmeta i Tijane, djevojke koju je ponovo sreo nakon povratka iz rata. Posao nalazi kod dobrog ali strašljivog pisara Mula-Ibrahima kojeg je spasio u ratu.

- „Zar lukavstvo može zamijeniti znanje? Iskusan čovjek bi upitao: zar znanje može zamijeniti lukavstvo?“

- „Šta bi prvo savjetovao čovjeku kojem želiš dobro? Da se svojim mišljenjem ne izdvaja među ljudima s kojima živi. Zato što će se onemogućiti prije nego što išta učini... Drugi moj savjet čovjeku kome želim dobro, bio bi: ne „govori uvijek ono što misliš“.“

- „Sirotinja sam, ali prosjak nisam.“

    Ahmet i Tijana iščekuju dijete. Ahmet i Mula-Ibrahim odlaze na sijelo kod hadži Duhotine. Ahmet se nada poboljšanju svog položaja jer su na sijelu svi utjecajni ljudi, no sve nade padaju u vodu nakon što ga je skot Džemal Zafranije navukao da govori ono što misli - istinu, tj. da na sijelu nisu pozvani oni koji to najviše zaslužuju. Te iste noći, Ahemt je pretučen i ponižen od nepoznatog napadača. Kući ga dovodi Mahmut Neretljak.

- „Njega nije trebalo ni lomiti, on se savija prije dodira. Sličan je vodi, nema svog oblika, prilagođava se sudu u koji ga naspu.“

- „A opet sam bio srećan: nećemo biti bogati u novcu, ali ćemo biti najbogatiji u ljubavi; ne bojim se života ni ljudi, bojim se samo da me se tvoje srce ne zasiti; bio sam sam, sad imam svoj svijet, kao da sam osvojio svoju planetu; spriječiću svakoga ko htjedne da prodre u naše carstvo, da ne bi ugrozio naš mir.“

- „Ja sam samo mali čovjek koji je zaboravio da je mali.“

- „San je ono što se želi, a život je buđenje.“

- „Sve će proći... Ali, kakva je to utjeha? Proći će i radost. Proći će i ljubav, proći će i život. Zar je nada u tome da sve prođe?“

- „ Ne boj se, kažem. Volim te, kažem. Ko nam šta može, kažem.“

- „ Polako, odbijajući najprije tu misao, počeo sam da osjećam zid oko sebe, nevidljiv, ali neprobojan. Stajao je oko mene, kao tvrđava, kao neizlaz, kao nepristup, neprestano sam udarao glavom o tvrdu stijenu, bio sam izubijan, krvav, sav od čvoruga, sav od masnica, a nisam prestajao da navaljujem. Jer je uvijek izgledalo da ima prolaza. Mora da postoji neki procijep, nemoguće da je zid svuda. A nisam mogao ni pristati da ostanem tako zazidan, kao da sam živa sjenka koju niko ne vidi a ona vidi svakoga. I uzalud govori, uzalud viče, ne čuje se, ništa. Malo je trebalo pa da počnu prolaziti kroz mene, kao kroz vazduh, ili gaziti po meni, kao po vodi. Osjetio sam strah. Kako su me to ubili? Nisam ranjen, nisam zaklan, nisam mrtav, ali me nema. Zaboga, ljudi zar me ne vidite? – kažem. Zar me ne čujete? – kažem. Ali moj lik ne ulazi u njihovo oko, ni moj glas u njihovo uho. Nema me. Ili ja to sanjam svoj nemogući položaj, koji iskustvo odbija? Jer, ja sam živ, ja hodam, ja znam šta tražim, ne pristajem da me nema. Mogli su me pretući, mogli su me zatvoriti, mogli su me ubiti, zar su malo ljudi, ubili bez razloga? Ali zašto su napravili avet od mene, zašto mi oduzimaju mogućnost da se borim? Hoću da budem čovjek, borite se sa mnom ljudski! Uzalud. Prazan prostor oko mene je sve pustiji, moja smiješna pobuna sve tiša.“

    Preplašeni Mula-Ibrahim otpustio je Ahmeta. Ahmet bezuspješno traži posao, ali za njega nema posla nakon sjela kod hadži Duhotine.

- „Riječi su otrov, od njih počinje svako zlo.“

    Na molbu dobrog Mula-Ibrahima Tijana počinje raditi kod Muharemage, brata serdara Avdage. Avdaga progoni Ahmeta, sve dok nije ubijen.

- „Vjerujem ti kao sebi, pa i više, ali sjedi sa mnom, tako je nabolje!“

- „Što nije učinila nikad, učinila je kad se najmanje moglo očekivati. Među živim ljudima sve se može desiti.“

- „Nije pošteno govoriti ono što čovjek ne zna...“

- „Navikao sam da tražim i ne nalazim, jedno je zavisilo od mene, drugo ne znam od koga, i ništa nisam imao da predbacim sebi, a nisam mogao da se ljutim što me ne prihvataju.“

- „Od svoje muke nisam uspijevao da stvorim ni veliki bol ni veliku misao. Rođen sam, izgleda, za sitne stvari, kao i većina ljudi, i nije mi žao što je tako. Pošten sam koliko mogu, nikome ne želim suviše zla, htio bih da ljude više volim nego što ih žalim, molim se svojoj sreći da mimo mene prođe ono što me se ne tiče.“

- „Nikad nisam slutio da i laž može spriječiti zlo.“

    Tijana imala pobačaj. Ahmet je tješi: - „Da nisam našao tebe, bio bih ljut na život, pa ne bih imao ništa, kao ni sada, ali ne bih znao šta je sreća... Ne bi ti bilo lakše, ali bi meni bilo teže, i to je pravo. Nikad te više neću ostaviti samu, sve što se desi, desiće nam se zajedno.“

- „Čovjek može povjerovati u što god hoće.“

- „Je li ljudima od vlasti potreban krivac, pa izaberu koga bilo, da bi opravdali svije postojanje i svoju surovost? Nije važno šta neko učini, već šta oni kažu da je učinio. Sad je izbor pao na mene. Pa neka. Meni nije teško. Čak je ljepše ovako, nemam ni gospodara, ni prijatelja, ni obaveza, ni zahvalnosti. Nemam više ni straha, saznao sam kako tica živi, i mogu reći da je divno. Treba ruku da mu poljubim što me istjerao iz službe, jer sve ovo nikad ne bih doznao, ostao bih ma čiji rob dovijeka, misleći da drukčije ne može biti. Bio bih slijepac koji se izgubio u ratu, i nikad ne bih progledao. Ovako mi je nepravda, hvala joj, pomogla da saznam kako je život lijep kad je slobodan, čak i kad je težak. A od svega mi je najdraže što sam uvidio kakvo je blago moja žena. Nesreća je kao vatra, istopi sve osim zlata.“

- „Niko ne pita šta si mislio, već šta si učinio. Misao je samo tvoja, čin je svačiji.“

- „Rat je surova ali poštena borba, kao među životinjama. Život u miru je surova borba, ali nepoštena, kao među ljudima. Razlika je ogromna.“

- „Da li se sam izdvajam, ili me izdvajaju?“

- „Zažalio bih zbog prigovora, ali sam nezadovoljan i što me niko ne krivi nizašto, lakše bi mi bilo kad bih mogao da dokazujem kako nisam kriv. Ovako, sve odjekuje u meni, i zamišljeni prijekor i zamišljena odbrana, sve u meni, kao da se kamenje odronjava u pećini. U suprotstavljanju bih se nekako opravdao, samome su mi ostajale teške sumnje... Ja ne biram ono što imam...“

- „Napad je odbrana koju naređuje opreznost, i tako nema lijeka surovosti, jer nema lijeka ljudskoj nesigurnosti.“

- „Osjećao sam da vrijeme nije samo proticanje, već i prisustvo. Vidljivi trag nečije ruke što je davno zapisala neravne redove, prkosi smrti, a riječi i njihov smisao žive neprekidno, kao izvor koji ne presušuje, kao svjetlo koje se ne gasi. Sve ljudsko ipak ne umire.“

- „Tako je najobrazovaniji čovjek u gradu (bibliotekar Seid Mehmed) bio i najjadniji. Ogromno blago je ležalo u njemu naslagano a neiskorišćeno, i gore je bilo nego da ništa ne zna.“

- „Izgubih se u traženju.“

- „Snom živjeti, u nadanju, u čekanju, znači ne pristajati na ovo što jest. To je pobuna.“

- „Mene se ne tiče baš to što se njega nikako ne tiče.“

    Student Ramiz drži propovijed u Alipašinoj džamiji, govori sirotinji ono što pametan čovjek nikad ne govori javno.

- „Poštene i mudre vlasti nema, jer je želja za moći bezgranična.“

- „... svi srljaju na vlast, kao noćni leptiri na plamen svijeće.“

- „Riječ je odliv suvišne krvi, rasterećenje od muke, privid slobode.“

- „Narod je pust broj, rasuta snaga. Nema jednog cilja, ništa mu nije zajedničko, osim neposredne koristi i straha. Izdijeljeni smo. Selo selu neće pomoći ako naiđe opasnost. Svako se nada da će njega mimoići.“

-„Mogao bi da me zavoli i ovakvog, dobrog i bespomoćnog, ali ne bi mogao i da me poštuje. A to je polovično prijateljstvo.“

- „Biće divan čovjek ako ne uspije u onome što želi, strašan ako uspije. Bio bi ponosan na svoju čistu misao i poslije, kad bi već odavno bila uprljana. Sad je protiv nasilja, zavešće ga u ime slobode. Sad je za slobodu, ugušiće je u ime vlasti. Boriće se surovo za svoje uvjerenje, smatrajući da je plemenito, ne znajući da je postalo neljudsko. Biće najljući neprijatelj protiv sebe bivšeg. I čuvaće, kao hamajliju, ogrubjelu sliku svoga nekadašnjeg zanosa. A ako ne uspije, kao i toliki drugi, ako mu sadašnji bivši zanesenjaci presijeku put, njegovo stradanje će učiniti više nego pobjeda. Sačuvaće se u ljudima dirljiva uspomena na žrtvu i na misao koja nije postala stvarnost. I, začudo, to je najljepše od svega što čovjek može da da učini: da pokuša i da ne uspije.“

- „Ne umirem od želje za radom, ali kako drukčije da se živi?“

- „I ubrzo sam se, iz traljave pobune i tobožnje želje za slobodom, vraćao u čvrstu tvrđavu njene ljubavi, kao smireni bjegunac koji nije ni odmicao daleko od kapije.“

- „Dao sam joj sve što nisam našao u životu, a bez čega ne mogu.“

- „Ova žena, cio moj svijet, porebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moć.“

- „Od Bosanaca se možeš svemu nadati. Godinama živi kao pametan čovjek, a onda sve učini da bi dokazao da je budala.“

- „Više je dobrih ljudi na svijetu, nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri ćute.“

- „Ne mogu birati ljude kakve želim, niti u njima samo ono što je dobro. Moram da primim ili odbijem ljude koje mi život šalje, i ono što je u njima, nerazdvojeno.“

- „Oboje istovremeno! Dva čovjeka u meni, sasvim različita, potpuno oprečna, živjela su snažno u isti čas, jedan zadovoljan što nije na sebe navukao opasnost, drugi duboko nesrećan što je đubre, i oba podjednako iskrena, oba u pravu.“

    Jedini koji posjećuje Tijanu i Ahmeta je Mahmut Neretljak. Đevad je naredio Avdagi da Ahmetu ponudi posao – uhođenje Ramiza, što je Ahmet odbio.

- „Ne mogu biti nepošten, a ne mogu biti hrabar. Onda ću stradati u strahu a pošteno. Nisam znao da se i to može.“

- „Teško je cijelog života biti kukavelj, jest, doduše, da ćeš duže živjeti, ali ne znam da li vrijedi.“

- „Smijao sam se, a tuga me obuzimala.“

- „Morao sam sačuvati sjenke, da ne ostane prazna misao, bez traga i uporišta i tuga zbog izgubljene prošlosti. Moje i njihove. Sada, sam, opet sve počinjem iz početka.“

    Ahmet je prodao kuću roditelja.

- „Sad je stao na svoje noge, na malu stopu, doduše, ali stao, našao je oslonac, i nada se da je kobi nestalo, zato što mu je jedan čovjek povjerovao. Niko ne zna, možda samo on, kolika je to pomoć, kad ti neko povjeruje. Kao da ti srce osnaži, kao da ti kičmu učvrsti.“

- „...za svakoga imamo razumijevanja osim za svoje najbliže, smatramo da nam njihova vjernost prirodno pripada, kao vlastita koža.“

- „Smiješan je ovaj njegov strah od svakoga, od ničega, ali za njega nije ništa manji zato što je nama smiješan.“

- „Ali se ne pamti razlog već čin.“

- „...izvršio si dužnost, umirući od straha. Počinjem da cijenim tu vrstu hrabrosti.“

- „On se izgleda, izgubi čim ga se neko ne boji...“

- „...najteže je objasniti ono što je najjednostavnije.“

- „Teško državi za koju je opasan jedan jedini čovjek... A nije on opasan po državu, već po nekoga ko misli da je država.“

    Ramiz je zatvoren u tvrđavi.

- „Zašto me se tiče ono što me se ne tiče?“

- „...lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno, i bliže je ljudskoj prirodi.“

- „Ne voliš da budeš na smetnji, ne voliš da te ko krivo pogleda, ne voliš da ti iko ružnu riječ kaže. Kako onda misliš živjeti?“

- „...i volim da mislim ono što mi je milo nego ono što je vjerovatno.“

- „Naveo me da govorim, kako bi ostao sam sa sobom.“

- „Je li bolji lijep a kratak, ili dug a ružan?“ (o životu)

- „Pitam šta bilo, govorim šta bilo. Da ne ćutimo.“

    Na poziv Osmana Vuka, Ahmet odlazi kod Šehage koji je ostao bez sina. Šehaga želi oteti Ramiza iz tvrđave, kad već nije mogao spasiti svog sina, spasiće njega. Ramiz je otet. Avdaga naizmjenično ispituje Mahmuta i Ahmeta.

- „On misli samo na sebe. Život je za njega radost, uživanje, pustolovina. On je vjetar, podnevno sunce, proljetna kiša, on čini svoje, on živi, kao priroda, drugi uzmu od njega što mogu, što on dopusti, ne obazire se ni na koga, i ide svojim putem koji ne vodi nikud. On ne sanja, već budan, i žedan svega, ide kroz život, ne želi već uzima, ne brani se već napada.“ (Takav je Osman Vuk)

- ...“život ne traje kratko, a ništa ti ne može postati teško kao obaveza koju sam sebi nametneš u jednom času slabosti ili oduševljenja. Stid te da odustaneš, muka da istraješ...“

- „Želio sam da budem ovako slobodan, a sad ne znam kuda ću, ni šta ću sa slobodom.“

- „Mnogo je tajni kojima se ne možemo ni približiti, a kamoli ih razjasniti. A možda je najveća tajna smrt, tajna i užas. I kad ne mislimo na nju, ona misli na nas. Sačekuje nas na nekom ćošku, uvijek nespremne, i sve što je bilo, više nije. Uzalud smo prošli ovim zemaljskim putem, uzalud se radovali zbog uspjeha, sve uzalud. Smrt čini besmislenim i život i ono što se u životu stvara. A iza te strašne kobi, nepoznata tama. Znaš kraj, a ne znaš ništa o njemu. Pomiriti se s njim ne možeš, a ništa ne možeš izmijeniti.“

- „Ni kap vode se ne gubi, samo se mijenja, kako se može izgubiti sve čovjekovo?“

- „Čovjek se rađa kao nevino dijete, koje ne zna ništa o sebi, o svijetu, o grijehu, o poniženju, o prestižu, sve mu je novo i svježe, sve mu je divno, jer mu je duhovni život nerazvijen. Poslije, živeći, stiče iskustvo, veoma dugo, veoma naporno, i čim potpuno sazri, javlja se misao o smrti. Umire slab, izmoren, očajan, pritisnut mislima o krivicama koje je sebi natovario na vrat, nezadovoljan zbog onog što je u životu učinio, jer to najčešće nije želio, nezadovoljan zbog onog što nije učinio, jer je to samo želio a nije se usudio, izbezumljen zbog besmisla iza sebe i neprozirne tajne ispred sebe. Smrtno uplašen, bez oslonca koji bi mu mogla dati samo uvjerenost da je živio jedino po odlukama svoje čiste savjesti, očajnički misli o vječnoj duši, o trajanju bez prestanka, o mogućnosti da negdje i nekad nađe ipak neki smisao. Tako završava neslavno, potpuno dotučen. A koliko bi bolje bilo da se rađamo kao starci, da polako postajemo sredovječni, postepeno zaboravljajući prvobitni strah od smrti, pa oslobođeni mladići, dovoljno lakomisleni da ni o čemu ne mislimo suviše ozbiljno, pa bezbrižna djeca, a da umiremo kao novorođenčad, ne znajući ništa ni o čemu, čisti kao zametak. Kakba bi to divna i slobodna smrt bila!“

- „Upravo strah od smrti daje ljepotu svim stvarima, svemu što doživljavamo. Treba sve proživjeti, osvajajući radost čistog života i ljepotu ljubavi prema ljudima, u ovom kratkom preletu između dvije tajne.“

- „Sve što učini, suprotno je onome što je govorio. Zašto je onda govorio? ...Da li ljudi priznaju i cijene ono što im nedostaje? Da li varaju druge, ili sebe? Ili im je misao podijeljena na ono što se želi i ono što se mora?“

- „Nekad čovjek osjeti potrebu da govori o onome što ne zna.“

- „Drago mi je što je mislio o meni, ali bih volio da me nije zaboravio.“ (o Mula Ibrahimu)

- „Neprestano otkrivam da nikako ne mogu da otkrijem ljude. Ono što kažu, nije ono što čine, da li je ono što misle?“

- „Čini mi se da mi tajna koju nosim u mozgu, viri iz očiju, da je njena sjenka na mome licu, da je otkrivam položajem tijela i drukčijim hodom.“

- „Zar bez nasilja nema ni dobra?“

- „Kakav je ovo život, kakav svijet, u kojem činim zlo i kad mislim najbolje! A činim zlo i kad ništa ne činim, ostavljajući i zlo i dobro na miru. Činim zlo i kad govorim, jer ne kažem ono što bi trebalo. Činim zlo i kad ćutim, jer živim kao da me i nema. Činim zlo zato što živim, jer ne znam kako da živim. Slučajno prisustvujem životu, i sve što učinim, nije moje.“

- „Bolje bi bilo da ne dođe u iskušenje. Prilika stvara lopova.“

- „Šta se ovo desilo s Mahmutom? Dok je hodao besposlen, bio je svraka brbljivica, sad je pametna sova. Nekad je kršio sva pravila, kao nedorasli dječak, sad zna šta je čaršijski red, kao svaki trgovčić. Šta je od njega učinio Osman? Je li leptiru iščupao krila, i ostavio crva da puzi po zemlji? Bio je zanimljiv, sad je dosadan. Bio je sočan, sad je sparušen. Bio je jedan jedini, sad je jedan od mnogih. Zar to znači opametiti se?“

- „Eto, kako je tuđa sumnja zarazna, podriva te i kad znaš da je čovjek prav. Ako je prav.“

- „Ljudi su za njega samo sredstvo, zašto bih ja bio izuzetak.“

- „Svakome ću priznati pravo da me prevari, osim prijatelju.“

- „Strah je ružan kad ga vidimo kod drugog.“

- „Treba li da kažem i da više ne progovorim? Treba li nešto da učinim, pa da više nikad ništa ne učinim? Treba li da ćutim, zadovoljan što sam živ?“

- „Nije lako ne bojati se, ali ne vrijedi. Prođe čovjeku život u strahu, pa kao da nije ni živio. Šta će mu onda i život?“

- „Dobro je ne strepjeti ni pred kim, ako se može, a još bolje ako se ne mora. Junaštvo traje tren, strah cijelog života, i pametnije je brinuti se za cio život nego za tren. Najbolje se bojati unaprijed, da se ne bi bojao unazad.“

- „...često, čineći dobro, učiniš i zlo.“

- „Lako je biti dobar čovjek. Teško je ostati živ.“

- „...jedan korak a bezbroj posljedica.“

- „ Potrebno mi je da povjerujem. Volio bih da živim s lažnom nadom nego sa sigurnim beznađem.“

- „Da ne učiniš nepravdu, tražeći pravdu!“

- „...da li je čovjek pošten ili nepošten, ako se časnim sredstvima služi za ružne ciljeve. I da li je pošten ili nepošten, ako se nečasnim sredstvima služi da ostvari časne ciljeve?“

- „Ni đavo nije crn kao što se priča.“

- „Šta je bolje? Ili šta je gore?“

- „ Nikada nisam želio da presuđujem među ljudima, jer u tome pravde nema.“

- „ Volim da znam nego da sumnjam.“

    Avdaga je ubijen. Ahmet odlazi na put sa Šehagom Sočo u Venedik gdje oživljava uspomene ne sina. Sa njima je kao i uvijek Osman Vuk.

- „Šta ću ovdje? ...Šta će iko igdje?“

- „Ona je zemlja koja me hrani sokovima, ona je vazduh koji udišem, ona je sunčana strana moga života.“

- „Ništa čovjeku nije važnije od svog mira i od sreće koju sam stvori. Zato je treba čuvati, tu svoju sreću, opkoliti je šančevima, i nikome ne dozvoliti da je ugrozi. Niko drugi neka me se ne tiče, život je surov, ljudi zli, i treba ih držati na odstojanju. Neka budu što dalje od svega što je tvoje i što ti je drago!“

- „Iskustvo i mudrost su nevolja a ne prednost. Zaustaviće te na svakom koraku, ogadiće ti svaki pokušaj, ponudiće ti bezbroj dokaza da je najbolje ćutati, mirovati, gledati iz prikrajka... Mudrost je kukavička, očajnička, iskustvo je korisno samo za životno puzanje... Samo neiskustvo i ludost daju krila! Razbiće se onaj ko ne poštuje tuđa gorka iskustva, to je istina. Ali je poletio, vinuo se iz gliba, ostavio lijepo sjećanje koje ne umire.“

- „U početku ljubav, u životu mržnja, na kraju sjećanje. Ljubav je ipak jača od svega“

    Šehaga je otrovan, umire, ostaje pitanje da li je svoju želju za osvetom saopštio ili nije vjernom Osmanu.

- „Lako je biti dobar na tuđi račun.“

- „Uvijek je na straži, uvijek u odbrani: zatvorena tvrđava.“ (Osman Vuk)

    Čitavu otmicu Ramiza osmislio je Osman Vuk. Tijana čeka dijete. Ljudi i dalje plaćaju danak i idu u vojsku. Svi sem seljaka iz Župče. Ramiz ipak nije uzalud držao govore. Dobri Mula Ibrahim našao je Ahmetu i Tijani stan i službu dječijeg učiteja. Među djecom je ponekad i Mahmut Neretljak.

čitaonica
<< 01/2010 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31


Obavezno posjetiti:
http://hodoljub.blogspot.com/

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
68316

Powered by Blogger.ba