čitaonica

Dobrodošli u čitaonicu :)

21.12.2009.

STO GODINA SAMOĆE, Gabriel Garcia Marquez

    Nesvakidašnji svijet mitskog južnoameričkog sela Macondo, koje su svojevremeno, po autorovoj priči, osnovali Arcadio Jose Buendia i njegova žena Ursula, prati život, uspon, pad i konačno propadanje ove sudbinski obilježene porodice. U početku se čini da su Buendije stvorile neki idelani, izolirani svijet, neku vrstu ostvarene Utopije, ali se postepeno otkriva da je bjekstvo od nagoviještenog prokletstva i konačnog ishodišta sudbine uzaludno. U neobičnoj historiji ove porodice prelamaju se događaji iz kolumbijske i južnoameričke zamršene i krvave prošlosti: beskrajni unutarnji ratovi, imperijalistička ekplatacija banana, sudari sa naizgled izdašnom i plodnom prirodom koja uvijek iznova otvara nove izazove ljudskim graditeljima, što u njenoj utrobi nastoje da stvore svoju viziju udaljene civilizacije, civilizacije koja mora opstati uprkos svim bojaznima da će, na kraju, priroda a ne ljudi izaći kao pobjednik. Osjećaj izoliranosti i usamljenosti stalno je prisutan u romanu i mora se vezati za složenu i gustu simboliku, koja fascinira svojom kompaktnošću i mnogobrojnim slojevima značenja. Iz obilja dijelova postepeno se slaže zastrašujuća slika ludila nekoliko generacija porodice Buendia, u kojoj se u ime željenog kontinuiteta i trajnosti života, uvijek pojavljuje ime Aureliano po prvom pukovniku Buendiji.

    Svaka generacija u toj velikoj i nesretnoj porodici se neminovno susreće sa smrću, baš kao što se u prvim scenama romana pukovnik Aureliano Buendia nalazi pred strojem za strijeljanje. On neće umrijeti u tom trenutku. Sudbina porodice Buendija jeste da utoćište traži u samoći, u polaganom umiranju koje se opasno približava najtežm oblicima ludila iz kojih na vidjelo izlaze njihovi teški strahovi od mogućnosti počinjenog incesta i djeteta koje će se roditi sa svinjskim repom...   

     Knjževni postupak u „Sto godine samoće“, nazvan magijskim realizmom, uticao je i na formiranje drugačijeg, na prvi pogled potpuno „izvrnutog“ senzibiliteta u književnim ostvarenjima. Transformativni duh Marquezovog Maconda može se otkriti u pričama novih generacija stvaralaca, koji pretaču svoju imaginaciju i životna iskustva u nove stranice stvaralačke realnosti.

    Tako je malo selo Macondo našlo svoje mjesto na svjetskoj geografskoj karti književnih vrijednosti, a šest pokoljenja porodice Buednia ulaze u historiju kao mit. Mašta je dovedena do krajnjih stvaralačkih mogučnosti. Prepliću se i čudesno i fantastično i stvarno, a Markez daje novi, epski, ton hispanoameričkom romanu: vitalnost, političke i društvene preokupacije i humor.

- „U čekanju je izgubila snagu bedara i čvrstinu grudi, naviku nježnosti, ali je netaknutu sačuvala ludost srca.“

- „ Ako ne vjeruješ u Boga, boj se njegovih metala“

- „Poslije toliko godina smrti bila je tako snažna želja da živim, tako neodoljiva potreba za društvom, tako strašna blizina druge smrti unutar smrti...“

- „Po ljudskom osjećanju, Aureliano je pristao uz nastojanja liberala, s obzirom na prava vanbračne djece, ali nikao nije mogao da shvati kako se može otići u takvu krajnost i ući u rat zbog neopipljivih stvari.“

- „U svitanje, poslije ratnog viječanja, Arcadio je bio strijeljan uza zid groblja. U poslijednjih dva sata svog života nije uspio shvatiti zašto je nestao strah koji ga je mučio od djetinstva. Ravnodušno, ne trudeći se čak ni da pokaže svoju hrabrost, slušao je beskrajne navode optužnioce.“

- „U porušenoj školi, gdje je prvi put osjetio sigurnost vlasti, nekoliko metara od sobe gdje je upoznao nestalnost ljubavi, Arcadio je shvatio koliko je smiješna formalnost smrti. Ustvari, njega nije zanimala smrt nego život i zato, kad su mu pročitali osudu, nije osjećao strah nego čežnju. Nije progovorio sve dok ga nisu upitali koja mu je posljednja želja.

- “Vidi što je budalast, kaže da umire zbog mene kao da sam ja zapetljaj crijeva“

- „Kad je pitao gdje je najljepša žena koja je postojala na zemlji, sve majke su dovodile svoje kćeri.“

- „Ljutili su se zbog živih slika koje je napredni trgovac don Bruno Crespi prikazivao u pozorištu na šalterima u obliku lavljih čeljusti, jer se lice umrlo i sahranjenom u jednom filmu i zbog čije nesreće su se lile suze žalosnice, ponovno pojavilo u liku nekog Arapa u slijedećem filmu. Publika koja je plaćala dva centava da bi dijelila njihove doživljaje sa likovima, nije moglas podnijetu tu nečuvenu šprdnju pa je polomila stolice. Gradonačelnik, na zahtjev don Bruna Crespia objasnio je preko oglasa da je kino mašina za proizvodnju obmana koje ne zaslužuju toliku naglost i ljutnju. Pred obeshrabrujućim objašnjenjem, mnogi su smatrali da su bili žrtve neke nove i blještave ciganske smicalice, tako da su odlučili da više ne idu u kino, misleći da su im bile dovoljne i vlastite muke da bi plakali zbog odglumljenih nesreća izmišljenih bića."

- „Jedan minut povjerenja vrijedi više nego cijeli život prijateljstva“

- „Svijet će propasti...onog dana kad ljudi budu putovali u prvom razredu, a književnost u teretnom voz“

- „Ošamućen dvijema čežnjama, okrenutim jedna prema drugoj kao dva ogledala, izgubio je svoj divni osjećaj za nestvarno, dok na kraju nije počeo svima preporučivati da odu iz Maconda, da zaborave sve što ih je učio o svijetu i o ljudskom srcu, da se poseru na Horacija, i da, ma gdje bili, uvijek imaju na umu da je prošlost laž, da pamćenju nema povratka, da su nekadašnja proljeća nepovratna, i da je najraspusnija i najupornija ljubav u svakom slučaju samo prolazna istina“

čitaonica
<< 12/2009 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031


Obavezno posjetiti:
http://hodoljub.blogspot.com/

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
111807

Powered by Blogger.ba