čitaonica

Dobrodošli u čitaonicu :)

18.10.2010.

SIDARTA, Hermann Hesse

             Sidarta, sin Brahmana (Brahman na najstarijem sanskritskom jeziku označava moć koju su sveštenici pripisivali sebi: da pjesmama i izrekama jačaju silu bogova, da ih privole da blagonaklono usliše njihove želje. Sveštenik koji poznaje „čarobnu izreku“ – braman, nazvan je takođe braman, a u kasnije vreme bramana.), odrastao je i sazrijevao na sunčanoj riječnoj obali, pod sjenkom smokvinih stabala, u mudrovanju i meditaciji o smislu života i svom identitetu, a u društvu svog prijatelja Govinde. Sa Govindom uči govorništvo, vještinu razmišljanja, meditaciju, nečujno izgovaranje om (po bramanskoj liturgiji narčito sveta reč koja se slično hriščanskom  „amin“ izgovara na početku i na kraju recitovanja svetih spisa).

- "Govinda je znao da Sidarta neće biti običan braman, lenj obredni činovnik, gramzivi prodavac vradžbina, sujetan, jalov besednik, da neće biti zao, podmukao sveštenik, niti pitoma, glupava ovca među brojnim stadom."

- „I ako bi Sidarta jednom postao bog, ako bi jednom ušao među ozarene, Govinda će ga slediti, kao njegov prijatelj, pratilac, kao njegov sluga, kopljonoša, njegova senka. Svi su voleli Sidartu, svima je on bio radost, svima uživanje. Ali, Sidarta sam sebi nije bio radost, nije uživao u sebi.“

Zajedno sa Govindom odlazi kod Samana (grčki naziv za budističke isposnike šramana).

- „...sve je bilo lažno, sve je zaudaralo, vonjalo na laž, sve je bila samo obmana uma, varka sreće i lepote, sve samo prikrivena trulež. Gorak je bio ukus sveta. Život je bio patnja. Sidarta je pred sobom imao samo jedan jedini cilj: da u njemu sve bude prazno, bez žeđi, bez želja, bez snova, bez radosti i tuge. Da odumre i da više ne bude ja, da opustela srca nađe mir, da u mislima, u nebiću, bude otvoren čudima - to je bio njegov cilj. Kada budem sve savladao i umro, kad se svaka požuda i svaki nagon u mome srcu stišaju, razbudiće se ono poslednje, najdublja bit, ono što više nije ja već velika tajna.“

- „Kako li je to, o Govindo, jesmo li na pravom putu? Približavamo li se saznanju? Približavamo li se izbavljenju? Ili se možda vrtimo u krugu ti i ja, mi koji smo želeli da se oslobodimo kružnog toka bitisanja. Govinda reče: - Mnogo smo naučili, Sidarto, a ostalo je još mnogo da se nauči. Ne vrtimo se mi u krugu već se penjemo naviše, krug ima oblik spirale i mi smo se popeli već mnogim stepenima.“ 

- „Uskoro će tvoj prijatelj, Govindo, napustiti stazu samana kojom je tako dugo išao zajedno s tobom. Žeđ me mori, o Govindo, a na tom dugom samanskom putu nimalo je nisam ublažio.“ 

- „Čini mi se da zaista ne postoji to što mi nazivamo „učenjem“. Postoji, prijatelju moj, samo jedno znanje, a ono je svuda, to je Atman, to je u meni, to je u tebi, i u svakom biću. Te tako počinjem da verujem: znanje nema goreg neprijatelja od hteti-znati, od učenja.“

Nakon samanskog isposničkog života, slijede Gotamu, zvanog Uzvišeni Buda, koji u pratnji brojnih sljedbenika obilazi zemlju šireći svoje učenje.

- „Govindo, prijatelju moj, učinio si taj korak i u ovaj čas izabrao si put. Oduvek si, o Govindo, bio moj prijatelj, oduvek si išao korak iza mene. Često sam pomišljao: neće li i Govinda jednom učiniti neki korak sam, bez mene, po nagonu sopstvene duše? I gle, postao si čovek i sam biraš svoj put. Neka ti se ostvari da ideš njime do kraja, o prijatelju moj! Neka ti donese izbavljenje!“

Sidarta napušta i posljednjeg učitelja na svom putu, najvišeg, najmudrijeg i najusvetijeg – Budu, ne mogavši prihvatiti njegovo učenje.

- „Buda me je ponečeg lišio - pomisli Sidhartha- ali, lišavajući me još više mi je dao. Lišio me je prijatelja, koji je verovao u mene, a sada veruje u njega, koji je bio moja senka, a sada je senka Gotame. Ali, podario mi je Sidharthu, mene samog.“

- „Šta je to što si hteo da naučiš iz učenja i od učitelja, a čemu te oni, koji su te mnogome učili, ipak nisu mogli naučiti? - I otkri: - Bilo je to moje ja, čiji sam smisao i suštinu hteo da dokučim. Hteo sam da se otrgnem od svoga j a, da ga savladam. Ali, to mi nije pošlo za rukom, uspeo sam samo da ga obmanem, da bežim i da se skrivam od njega. Zacelo, ništa na svetu nije toliko zaokupljalo moje misli kao to moje j a, ta zagonetka što živim, što predstavljam jedinku odvojenu i rastavljenu od svih drugih, što sam Sidhartha! I ni o čemu na svetu ne znam manje nego što znam o sebi, o Sidarthi!“

Ugledavši Kamalu, najljepšu među kurtizanama, odlučio je od nje učiti ljubav. A kako mu je za poznanstvo sa njom trebao novac počinje raditi za poznatog trgovca Kamasvamija. Postiže veliki uspjeh u trgovačkim poslovima.

 

- "U svoj senoviti gaj kročila je lepa Kamala,

Na ulazu u gaj je stajao mrki samana.

Ugledavši lotosov cvet on se pokloni

Duboko, a smešeći se otpozdravi mu Kamala.

Mladić pomisli! Od prinošenja žrtvi bogovima,

Slađe je prinositi žrtve lepoj Kamali."

 

- „Svet je lep, kada se posmatra bez želje za traganjem, jednostavno i kao dete.“ 

- „On je kao Govinda - pomisli smešeći se - svi oni koje susrećem na svom putu su kao Govinda. Svi su blagodarni, iako njima samim treba blagodariti. Svi su pokorni, svi žele da budu, prijatelji, da slušaju a da malo misle. Ljudi su deca.“

- „Čuj, Kamalo: kada baciš u vodu kamen, on najbržim putem pluta da stigne do dna, tako je to i kad Sidarta ima neki cilj, neku nameru. Sidarta ne preduzima ništa, on čeka, on razmišlja, on posti, ali istovremeno prolazi kroz svet kao kroz vodu, a da ništa ne radi, a da se ne pomakne; on biva privučen, on se opušta i pada. Njegov cilj ga privlači, on ne dopušta da mu u dušu prodre bilo šta što bi bilo suprotno cilju. To je ono što je Sidarta naučio kod samana. To je ono što neznalice nazivaju činima, misleći da to izvode demoni. Ali, demoni ništa ne izvode, demoni ne postoje. svako može da baca čini, svako može da postigne cilj ako ume da misli, ako ume da čeka, ako ume da posti.“

- „Pisati je dobro, razmišljati je bolje. Mudrost je dobra, strpljenje je bolje.“

- „...nema slasti bez pružanja slasti...“ 

- „Većina ljudi, kamalo, slična je listu koji opada, leluja se i vrti u vazduhu i u kovitlacu pada na zemlju. drugi, ali malobrojni kreću se utvrđenom putanjom, do njih ne dopiru nikakvi vetrovi, oni u sebi nose svoj zakon i svoj put.“

                Napušta Kamalu, trgovački život, kockanje i rasipništvo, te ponovo kreće u potragu za smislom.

- „brzo se menja sve što je prolazno...“

- „Kao dete sam imao posla samo sa bogovima i žrtvama. Kao dečak sam se bavio samo askezom, razmišljanjem i meditacijom, u potrazi za bramanom, obožavajući ono večno u atmanu. Kao mladić sam otišao u pokajnike, živeo sam u šumi, patio od žege i hladnoće, naučio sam da gladujem i da nateram svoje telo da odumire. Zatim sam kroz učenje velikog Bude čudesno došao do spoznaje, osetio sam kako u meni kruži saznanje o jedinstvu sveta kao sopstvena krv. Ali, morao sam da odem i od Bude i od velikog saznanja. Pošao sam, i od Kamale naučio ljubavne slasti, od Kamasvamija sam naučio da trgujem, gomilao sam novac i rasipao ga, naučio sam da volim svoj stomak, da ugađam svojim čulima.“

- „Video je da voda promiče, neprekidno otiče, a da je još uvek tu, da uvek i za sva vremena ostaje ista, pa ipak, svakog trenutka drugačija!"

Počinje živjeti sa mudrim splavarom Vasudevom, čija je jedna od najvećih vrlina bila što je kao malo ko umeo da sluša svog sagovornka.

- „Reka me je naučila da slušam, pa će i tebe. Reka zna sve, od nje se svemu možeš naučiti. Eto, i to si već naučio od vode da je dobro stremiti naniže, tonuti, tražiti dubinu.“

- „Ništa nije bilo, ništa neće biti, sve jeste, sve ima svoje bitisanje i sadašnjost.“

Buda je na samrti, brojni poklonici mu odlaze, a među njima i Kamala sa sinom Sidartom.

- „Pomislila je kako je htela da se pokloni Gotami, da vidi lik Savršenog, da udahne njegovo spokojstvo, a da je umesto njega sad našla Sidartu, da je to bilo dobro, isto tako dobro kao i da je videla Uzvišenog.“

Nakon Kamaline smrti neko vrijeme provodi sa neposlušnim sinom, koji će na kraju pobjeći od oca.

- „Ti ga ne prisiljavaš, ne tučeš ga, ne naređuješ mu, jer znaš da je blagost jača od strogosti, da je voda jača od stene, ljubav jača od sile.“

U dubokoj starosti Sidarta sreće Govindu, prijatelja iz djetinjstva, kojem otkriva neke od svojih spoznaja: -„Možda to da preteruješ u svom traženju? Da od silnog traženja ne stigneš da nađeš?“

- „...jer, težeći za svojim ciljem, mnogo toga ne vidiš što ti je neposredno pred očima.“

- „...Mudrost se ne može saopštiti. mudrost, koju mudrac pokušava da saopšti, zvuči uvek kaoludost.“

- „...suprotnost svake istine je takođe istina!“

- „Reči samo štete skriveni smisao, sve postaje odmah malo drugačije kada se izgovori, malo krivotvoreno, malo luckasto - a i to je dobro i veoma mi se dopada; potpuno se slažem da ono što za jednog čoveka predstavlja blago i mudrost, drugom uvek zvuči kao ludost.“

22.09.2010.

DIVOTA PRAŠINE, Vjekoslav Kaleb

               Vjekoslav Kaleb, hrvatski nastavnik i književnik, školovao se u Zadru, Beogradu i Šibeniku te pohađao Učiteljsku akademiju u Zagrebu. Podučavao je u raznim selima, što mu je kasnije poslužilo u proznom stvaranju. Sudjelovao je u Drugom svjetskom ratu. Nakon toga je bio urednik nekoliko književnih časopisa i tajnik Društva hrvatskih književnika i Matice hrvatske.

                Djela: Objavio je ukupno 57 novela u brojnim zbirkama: "Na kamenju" (1940), "Izvan stvari" (1942), "Brigada" (1947), "Trideset konja", "Kronika dana", "Smrtni zvuci", "Nagao vjetar", "Ogledalo", "Luk i strijela"...) i 3 romana: "Ponižene ulice" (1950), "Divota prašine" (1954), "Bijeli kamen" (1954). Većina njegovih djela tematski se bavi životom u izoliranim zaselcima Zagore. Pisao je i filmske scenarije, reportaže, članke, prikaze i prevodio (najpoznatiji je njegov prijevod bajke "Pinocchio" Carla Colodija). "Gost" je jedna od njegovih najranijih (objavljena 1940.), ali i najboljih i najpoznatijih novela.

                Divota prašine je mitska projekcija iskonske ljudske fiziološke gladi i metafizičke potrebe da se život osmisli služenjem nekoj višoj svrsi. Njegovi se likovi, pateći zbog osjećanja nepotpunosti svoga postojanja, trude da osmisle svoje življenje; žrtvujući mnogo, oni nastoje dokučiti i ostvariti svrhu života. Zato npr. Goli i Dječak (glavni likovi romana) u Divoti prašine ulažu nadljudske napore da bi stigli na cilj i doživjeli ispunjenje svrhe svoga kretanja. U njegovim djelima uglavnom nema isprepletenih struja zbivanja, ni pravih zapleta, nego sve teče sudbinski predodređenim tijekom. Često se stiče pogrešan dojam da njegove proze završavaju bez pravog završetka, a zapravo se radi o tome da je putovanje čovjeka kroz život beskrajno i monotono: dovoljno je prikazati samo djelić da bismo zamislili cjelinu.

                Mladi partizani, Dječak (iz Dalmacije) i Goli (iz Banije) zajedno su na odisejskom putovanju, u potrazi za partizanskom brigadom izgubljenom za vrijeme bitke. Gladni i iscrpljeni prolaze kroz pusta, popaljena sela, susrećući putem mnoštvo tifusara i tek pokoju staricu ili čovjeka. Pokušavajući preplivati rijeku, Goli je ostao bez hlača, pa njegova pojava golih mršavih nogu djeluje prije groteskno negoli junački.

- „Ja ću ti kazati sve što ti treba. Imam ja savjeta pune džepove. (Goli) – Volio bih da imaš pune džepove kruha. (Dječak)“. (str. 14)

- „Borba naša zove ma gdje bili. Pouzdaj se ti, moj druškane, u me. Ovo je treća godina kako ja bazam po gorama i dolinama. Oo, vatro, vatro, dobra majko. Gori, gori divno.“ (str. 28)

- „Upali su najprije Talijani, zapalili kuća i ubili desetak ljudi. Eno ondje pod onim hrastom su ih postrijeljali; kaže na opomenu drugima. Onda, kad su ovamo krenuli Nijemci, narod se izmakao iz sela i otišao sa partizanima. A moje su pobili Nijemci.“ (str. 29)

- „Znate, majko: sloboda nije daleko. Raste ona kao i ovaj dan.“ (str. 42)

- „Dječak je sada čekao da Goli odluči kojim će smjerom kroz dolinu. Buljio je preda se i sam tražio put kojim bi mogli sići a da ih ljudsko oko lako ne primjeti. Jer je svako ljudsko okoopasno.“ (str. 66)

- „Ni jednu šljivu s grane, ni krumpir ostavljen na njivi, mi nismo nikada dirali. Znadete li vi to? Nikada nismo pitali komad kruha, a i vode smo oklijevali zapitati.“ (Goli je zaklao tele da bi nahranio tifusare, str. 81)

- „A znadeš li ti da su planinska sela najbolja sela, najgostoljubiviji ljudi, jer su daleko od privatnog posjeda, jer ih ne obuhvata lukavstvo društvenih veza, jer su željni pričanja o širokom svijetu, jer su uvijek u borbi s primitivnm prirodom, elementom i s vukovima. Oni će nas pozvati za svoju trpezu kao prijatelje.“ (str. 85)

- „Možda ćemo naići sutra na selo kakvo nam treba, selo u kojemu gori vesela vatra i grije se lonac mlijeka i krklja kukuruzna kaša. (str. 99)

- „Možda će sada izići iz kuće Nijemci, četnici, Talijani, ustaše, ili će ih prosto dočekati rafal iz automata. Blijedo im se javljala ta misao, ali ništa strašna nisu vidjeli u njoj.“ (str. 137)

- „Teško ti je uvijek nekome, kao sada na primjer nama u selu. Juče su ovuda prolazili četnici, prekjuče Nijemci, nekidan ustaše. Ne znamo što nosi dan a što noć.“ (str. 152)

                U jednom selu pridruže im se Novi i djevojka Ljuba (budući partizani).

- „Još malo pa ćemo naići na brigade. Brigada je naš dom. Brigada je majka, koja te ne napušta. Malo sam se razbolio, ali to će brzo proći. U brigadi ćemo naći vijesti. Pobjeda na sve strane.Pobjeda, moji drugovi, i ništa drugo.“ (str. 172)

                Naposlijetku stižu do partizanskog štaba, gdje Novi i Ljuba ostaju, dok Dječak i Goli nastavljaju put. Bolesne i i sasvim iscrpljene na putu ih susretnu žene koje naprave nosila i ponesu ih na svojim leđima.

14.09.2010.

MARTIN KAČUR, Ivan Cankar

Glavna ličnost romana (objavljenog 1906. godine), je slovenački inteligent, učitelj Martin Kačur, koji svojom osnovnom dužnošću smatra prosvećivanje narodnih masa, radnih ljudi u zabačenim selima. Njegova borba je uzaludna, vodi ga u konačnu propast...

Tragom posla mladi učitelj uputio se u selo Zapolje. Zalud mu je ljekar Brinar, mještanin i dobar poznavalac Zapolja, savjetovao: - „To je prokleto gnezdo, da gorega nema na svetu. Ne kažem: kraj je lep, samo da ljudi nema!“ (str. 22) – „Znate, dakle, već iz iskustva da prosvećivanje naroda nije dobar i koristan posao.“ (str. 24) – „Ne ženite se nikada i uopšte klonite se žena koliko god je to moguće, pošto ste učitelj.“ (str.24)

– „Ne treba da se plašim ljudi, ni da ih slušam, ni da se ravnam prema njima! Treba biti kao zemlja, kao to polje! Rađa kad hoće i kako samo hoće, čovek mu je rob. Takav treba biti: sam svoj, slobodan.“ (str. 33)  Ljekarevim savjetima nije pridavao posebnu pažnju: želi osnovati čitalačko i prosvjetno društvo, zaljubio se u Minku, Sitarevu kći... – „Šta sam im učinio? Te ljude još nikada nisam video, nikada sa njima još ni reči nisam progovorio, a ipak me mrze.“ (str. 49)

Brzo se Martin uvjerio u istinitost ljekarevih riječi. – „Ta već unapred sam znao: idealist nije ni za kakav posao, a najmanje za spasavanje naroda! Eto vam sada idealisto, za vašu smetenost! Šta mislite, da budu mirni dok ih poredite sa stokom! (str. 60, riječi ljekara) – „Gde sam to došao?“ (str. 73) – čudio se Kačur u nevjerici. Teška srca oprašta se od hladnokrvne Minke, odlazi u mračno selo Blatni Do.

            U Blatnom Dolu savjetuje ga sveštenik: - „Treba se navići, to je sve! Ja sam se, eto, navikao. Sad i ne želim da odem, a i kad bih i hteo, ne bih mogao, jer bi mi ljudi preprečili put kosama! A kuda bih sad? Živeo sam ovde dvadeset godina i poseljačio sam se - kako bih inače živeo? Tu nema drukčijeg života; živi sa svetom kao što i oni žive, ili pak umri! Sad više i ne želim kuda drugde. I kuda bih? Nigde više ne bih pristao i bio bih smeten kao slepi miš na suncu.“ (str. 87) – „Nikada se nemojte zauzimati za narod! On sam najbolje zna šta je za njega: jede, pije, crkava – šta ima još drugo?“ (str. 89) – „A učitelj je gore nego sluga; gospodski ne može živeti, a životinjski ne sme! (str. 97) – „U Blatni Do bi mogao doći i sam Hristos, pa bi morao ćutati! Ovakvih ljudi nisam video još nigde na svetu: noć tako mrkla da je stotinu sunca ne bi razagnalo! (str. 101) Ženi se sa Tončkom; prilagođava se životu u Blatnom Dolu.

            Godinama poslije, Kačur sa ženom i troje djece, napokon odlazi u svijetlo selo Lazi, pun nade u bolji život. » - „Kuda će me talasi baciti? Šta će biti sa mnom, starcem?“ – rekao je župnik koji je bio gospodar i sužanj Blatnog Dola... Plašio se Kačur izaći iz tamnice na koju je navikao – da li će te oči, naviknute na tamu, moći podneti svetlost?... « (str. 129) Poučen iskustvom, u novom mjestu Kačur se ne želi uvlačiti u nevolje, izjavljuje da će samo obavljati svoje dužnosti. Začuđen je tim nastupom predsjednik općine: - „Šta se to mene tiče? Šta mislite da sam špijun? Učitelj je isto tako slobodan čovek kao i svako drugi; radite ono što vam se čini da je pravo!...Ulizice nisu najbolji ljudi! (str. 135) Nikada nije pomislio da bi mu Blatni Do mogao nedostajati. U njemu nema nekadašnje borbenosti, energije, on je list koji se povija kako vjetar puše. – „Sa svojom jarkom žestinom sunce je sijalo u sobu i ta svetlost ga je gušila; bojao se nje, kao što se nekada bojao onih senki u Blatnom Dolu. Osećao se u toj svetlosti strancem, slabašnim i plašljivim, osećao se strancem pred svojom ženom, koja je pila svetlost punim gutljajima, tako da joj se svetlost sijala sa lica i iz očiju...“ (str. 137) – „Ženu koja mu je ranije bila samo tuđinka, mrzeo je sa svom tihom, bolnom snagom nemoćnog srca.“ (str. 145)  Za novog upravnika škole postavljen je Ferijan, nekadašnji Martinov prijatelj. Kačur ne može to shvatiti. – „To nije pravo! Tako ne mogu ići božji putevi!... Stradanja bez nagrade... nagrada bez stradanja!... (str. 149) Ferjan mu objašnjava: - „Tada u Zapolju bio si dete, a dete si bio i u Zlatnom Dolu i dete si još uvek! Šta ne razumeš? Tada, pre dvanaest godina, čovek nije smeo biti napredan... sada sme! Još mu to i koristi!“ (str. 150)

            Umro je njegov miljenik, najmlađi, bolešljivi sin, a pored toga otkrio je da ga žena varala sa mnogima. – „Čovek se mora upravljati prema vremenu, ne prema sebi! I kada nema vetra, treba pričekati dok dune... Ako je čovek svojeglav... jurne sam napred... ne postigne ništa, padne u blato... Ako se upravlja prema drugima može skrstiti ruke i vreme će raditi za njega... Tako je; ja sam mislio sejati u jesen a žnjeti u proleće...“ (str. 171) Spas traži u čaši, tragično okončava Kačurev život.

12.09.2010.

SLUGA JERNEJ I NJEGOVO PRAVO, Ivan Cankar

       Djelo je odraz odnosa koji su u to doba vladali na slovenačkom selu. Prodiranjem kapitalizma u slovenačko selo ruše se stari patrijarhalni odnosi u seoskim domaćinstvima. Sluga Jernej koji je dotle smatran članom porodice, dolazi u položaj najamnog radnika. Nakon smrti starog Sitara, njime gospodari mladi Tone Sitar. Nekad je sluga dolazio u kuću gazde kao dijete i tamo ostajao sve do svoje smrti, a sada kada postane nesposoban za rad, biva izbačen na ulicu.

- „Ovo vam pričam onako kako se zaista desilo, sa svim nehrišćanskim nepravdama i velikom žalosti. Nema tu nikakve laži, nikakvih lepih reči, nikakvog licemerstva. Pretrnuli su ljudi na Betajnovi i prestravljeno oborili glave, jer se na bregu diglo i spustilo u dolinu nešto kao crna smrt.“ (str. 175) – „Jerneju, nije nužno da nam soliš pamet! Ako ti vino ne prija, bog bio s tobom! – Ohol si ti, Jerneju, gospodarev gospodaru! – rekla je Sitarka. – Teško kući gde sluga sedi u zapećku i briše obuću o gospodareva leđa – reče tašta. – Teško kolima koja gospodar vuče, dok sluga drži uzde! – reče svak. – Teško imanju koje gospodar ore, dok se sluga šepuri u hladovini! – reče komšija. A kad to rekoše, Jernej se pokloni još jednom. – Pametno je kako rekoste i nema nikakve nepravde u vašim rečima. Zato neka vam gospod blagoslovi jelo i piće, a meni neka da mirnu savest i život bez greha!“ (str. 177) – „Kad je Jernej iz daleka, tamo pod bregom, ugledao belu kuću sa zelenim prozorima, pa staju, šupu i hambar, teško mu je bilo na duši. Ne bejaše tu ni pedalj zemlje na kome nije video trud svojih ruku, znoj svoga čela.“ (str. 177) – „Što učini, gospodaru, zlom reči, što li učini meni starcu? Zašto zapovedi da bude osramoćen i pogažen u zimu onaj koji nije okusio tuge ni u proleće ni celog dugotrajnog leta?“ (str. 178) - „Znoj koji je kanuo sa tvog čela tvoj je – to je zakon! Neću prosjačiti za postelju koju sam sam prostro, ni za hleb koji sam zaradio i umesio! U postelju ću leći i neću pitati, posegnuću za hlebom i neću moliti! To je po zakonu i po pravu!“ (str. 178) – „Pirujte, dragi moji! Kuća vam je otvorena, otvoren vam je i podrum, a i hambar vam je širom otvoren. Uzimajte i gostite se! A ja ću vam se vratiti sa pisanim pravom, potpisanim i zapečaćenim: jer bog ne laže niti lažu zakoni! I kad se vratim, dragi moji, ljubav i hrišćansko praštanje neka bude među nama!“ (str. 184)

Jernej traži pravdu i pravedne sudije, od običnog naroda, djece, opštinskog načelnika, sudija, do cara. Obratio se studentu Gostačevu: - „Ti koji si učen čovek i poznaješ zakone, reci mi ovo: Radio sam četrdeset godina, podigao sam kuću, znojem sam natopio polje i livadu – čija je kuća?“ Student mu je odgovorio: - „Ostariće i gospodar i Jernej; gospodar će sedeti u zapećku i paliće lulu i prijatno dremati, a Jernej će se skrivati iza staje i poginuće na truloj slami. Tako je odredio ljudski zakon. A božja zapovest je odredila: trpi nepravdu, Jerneju, i kad te tvoj bližnji ošamari po desnom obrazu, ponudi mu i levi; a odnese li ti kaput, podaj mu i košulju!“ (str. 186, 187) Obratio se i predsjedniku opštine: - „Došao sam da tražim pravo! Nisam došao da prosim ni hleba ni konaka! Zaviri u zakone, raspečati listine i objasni pravo! To je tvoj posao! (str. 189) – „Sasvim drugačiji je bio tvoj pozdrav, a i tvoje lice, čini mi se, bilo je drugojače! Čudnovato, kako se čovek pred očima izmeni, po belom danu...Još juče je bio tu, i sad ga nema više, i neko drugi je tamo!“ (str. 190) Jedan od seljaka mu odgovara: - „Ljudski zakon i zapovest božja traže da sluga sluša svoga gospodara! Ali postoji i zakon koji nije zapisan, ali svuda važi, koji je i Hristos naredio, da gospodar ne goni iz kuće slugu, pošto mu je doslužio, te je ostareo i pao mu na teret! Zato, Jerneju, pođi sam k njemu te mu razloži i on će ti se smilovati!“ (str. 192) Nezadovoljan je Jernej u traganju za pravom i pravdom: - „Ne kucam na vrata samilosti nego na vrata pravde, da mi se otvore širom! Nije prosjak i putnik onaj koji je četrdeset godina gospodario; beskućnik nije ko je sam kuću sagradio; ne treba da prosi hleba ko je sam obrađivao prostrana polja! (str. 192, 193) – „Opraštam vam, nepravedne sudije, kao što je gospod oprostio onima koji su ga progonili i grdili! (str. 194)

Pred sudijom: - „Tražim pravicu, tužim krivicu! (str. 200) – „Nemam vremena, čoveče – rekao je sudija - nemam vremena – rekao je – da mlatim praznu slamu. (str. 202) Odlazi sudijama u Ljubljanu. – „Sam prosudite: čija je jabuka – da li onoga ko je jabuku sadio i kalemio, ili onoga ko je jabuku brao kad je dozrela?“ (str. 213) – „Pravda je zao i sebičan gospodar i ne da da joj se protivureči.“ (str. 221) – „Vodili su ga i gonili, kao što su nekad vodili gospoda od velikog sveštenika do velikog sveštenika, od sudije do sudije; ispitivali su ga, a Jernej je odgovarao po pravici, bez srdžbe i bez oholosti. (str. 224) – „Morao bi se stideti da se pod stare dane skitaš po svetu te napastuješ ljude i vlasti. Skloni se u zavičaj, moli i misli na smrt! (str. 225)

Dospjet će i u zatvor, do cara u Beču nikad stići neće, opljačkan je, i naposljetku upućen u Resje, rodno mjesto. Bijesan, nezadovoljan, obraća se Bogu: -„Ono što si rekao, sad izvrši! Pravdu si dao ljudima, i sakrili su je; nema je; nema je ni kod pandura, ni kod sudija, ni kod cara; panduri su me strpali među zlotvore, sudije su me ismevale, za cara su me prevarili!“ (str. 237, 238) – I župnik tjera Jerneja „bogoklevetnika“ nakon njegovih riječi: - „Presudite! Recite reč koju sam čekao toliko gorkih dana: ima li pravde, ili je nema – ima li boga, ili ga nema!“ (str. 240)

Ne nalazeći pravdu, uzima pravdu u svoje ruke. Zapalio je gazdin dom, i u tom plamenu okončat će i njegov život: - „Zgrabili su ga, poneli su ga, krvavog i opaljenog, tri puta su zavitlali njime po zraku i visoko su prsnule iskre iz plamena: a kad su Jernejevi grobari izašli iz vatre, imali su crne ruke i crna lica.“ (str. 241)

 

13.08.2010.

MINISTARSTVO BOLI, Dubravka Ugrešić

        Dubravka Ugrešić, hrvatska je književnica, prevoditeljica i esejistica. Završila je komparativnu i rusku književnost pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu, te radila u Institutu za teoriju književnosti. Početkom devedesetih godina napušta Hrvatsku. Trenutno živi u Amsterdamu, povremeno predaje na američkim i evropskim sveučilištima, te piše za evropske novine i časopise. Možda je najpoznatija po kratkom romanu „Štefica Cvek u raljama života“, po kojem je 1984. godine snimljen i film. Stalno propitivanje prirode pisanja i književnosti, suprotstavljanje popularne kulture visokoj literaturi, te kasnije problematiziranje prirode egzila i pitanja identiteta, najčešća su obilježja njenih romana. U koautorstvu sa Aleksandrom Flakerom 1984. godine uređuje „Pojmovnik ruske avangarde“, a ujedno se bavi i prevodima sa ruskog jezika te pisanjem scenarija za film i televiziju. Njene knjige prevedene su na gotovo sve evropske jezike i nagrađene međunarodnim nagradama.

Djela: Mali plamen (1971), Filip i sreća (1976), Poza za prozu (1978), Nova ruska proza (1980), Štefica Cvek u raljama života (1981), Život je bajka (1983), Forsiranje romana-reke, Kućni duhovi (1988), Pljuska u ruci (1989), Američki fikcionar (1993), Kultura laži (1996), Muzej bezuvjetne predaje ( 1998), Zabranjeno čitanje (2001), Ministarstvo boli (2004), Nikog nema doma (2005), Baba Jaga snijela jaje (2008).

O djelu: Glavna junakinja, Tanja Lucić, mlada profesorica književnosti, na amsterdamskom univerzitetu predaje studentima iz bivše Jugoslavije. Većina njih upisala se radi papira. Studenti se na različite načine snalaze kako bi preživjeli, zadovoljni su poslom u radionici koja snabdijeva porno klub „Ministarstvo boli“ opremom. Studenti (Nevena, Meliha, Igor, Ante, Uroš, Boban, Johanneke, Darko, Mario...) dolaze iz raznih, ratom i krvlju, odvojenih dijelova bivše zajedničke zemlje. Uviđajući apsurdnost situacije, Tanja im predlaže da srede kolektivne uspomene na bivšu zemlju, skupljajući ih u jugo torbi. Na početku takav rad ima terapeutsko dejstvo, ali potom ukazuje na razlike i podriva rane iz koji curi bol.

- „Pa ipak, ispada da je rat sredio naše odnose mnogo bolje nego što bismo to mi bili u stanju. Goran koji je napustio Zagreb u čvrstoj namjeri da ode što dalje, zaista je na kraju stigao najdalje što je mogao, u Tokio.“ (Tanjin nekadašnji muž, str. 12)

- „ Ma kamo da sam išla, moji studenti bili su pravac kojim sam se kretala.“ (str. 42)

- „Bilo je to vrijeme jezičnog razvoda punog buke i bijesa. Jezik je bio oružje. Jezik je odavao, markirao, razdvajao i spajao. Hrvati su odlučili da jedu svoj kruh, Srbi svoj hleb, a Bosanci svoj hljeb, Riječ smrt bila je na sva tri jezika ista.“ (str. 46)

- „Iako su moji studenti otvoreno pokazivali da im se sviđa naš zajednički „projekt“, osjećaj da gazim po minskom polju još uvijek me nije napuštao.“ (str. 67)

- „Pamćenje nam pomaže da preživimo“.“ (Marcela Prustić)

- „Sada sam je slušala kako s nekim pretjeranim emocionalnim uživljavanjem priča o susjedima, koji je nikada prije nisu zanimali; o rođacima, koje prije nije spominjala; o ljudima koje nisam poznavala. Taj uporan i dug izvještaj bio je, valjda, njezin način da zapuni praznine, da zataška činjenicu da oko nje ima sve manje ljudi, da odagna strah od smrti, da izbjegne konfrontaciju sa mnom, da riječima omekša oštrinu moga dolaska, koji je, ionako, samo najava ponovnog odlaska, da zapuni napukline, da izbriše vrijeme koje je prošlo od posljednjeg susreta, da „dovede stvari u red“... (susret sa majkom, str. 109)

- „ A pravog života, za mene i za tebe, nema nigde. Teško je tamo, teško je ovde, najteže je sa samim sobom.“ (str. 210)

- „Što ako je sve to što govori istina? Što ako je povratak doista smrt, simbolička ili stvarna, ostanak doista poraz, i samo je trenutak odlaska jedina stvarna sloboda koja nam je dana? Ako je to istina što da radim s tim znanjem? I tko smo to „mi“? (str. 224, 225)

- „Povratak u zemlje iz kojih smo došli naša je smrt, ostanak u zemljama u koje smo stigli naš je poraz.“ (str. 273)

16.04.2010.

DERVIŠ I SMRT, Meša Selimović

       Roman „Derviš i smrt“  pisan je živim stilom u kojem se miješaju introspekcija, mudrosni sudovi o životu i ljudska drama derviškog šejha Nurudina. Općeljudske dileme i muke postavljene su u bosansko-islamski kontekst gdje je univerzalno locirano u u lokalnom. Spoj egzistencijalne drame i opojne rezugnacije kojim zrači islamsko-orijentalni milje privukao je veliku pažnju inozemne čitalačke publike. To je djelo univerzalne vrijednosti. Roman je pisan u periodu od 1962. do 1966. godine. Objavljen je 1966. godine te je doživio nevjerovatan uspjeh i brojna reizdanja. Žanr romana je psihološka drama sa primjesama filozofije usko pomiješane sa lirskim doživljajem okolnosti i unutrašnjih previranja. Glavni protafgonist romana je Ahmed Nurudin koji se susreće sa poteškoćama koje mu nosi uhićenje njegovog brata i sudar sa totalitarnom vlašću XIX stoljeća u Bosni. Roman je doživio i ekranizaciju 1972. godine u vidu tv serije, a 1974. godine snimljen je istoimeni film.

- „Bismilahir-rahmanir-rahim!

Pozivam za svjedoka mastionicu i pero i ono što se perom piše;

Pozivam za svjedoka nesigurnu tamu sumraka i noć i sve što ona oživi;

Pozivam za svjedoka mjesec kad najedra i zoru kad zablijedi;

Pozivam za svjedoka sudnji dan, i dušu što sama sebe kori;

Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega – da je svaki čovjek uvijek na gubitku.“

     Ovim stihovima iz Kur-ana Selimović započinje i završava roman, zaokružujući time cjelinu, cjelinu trajanja u vremenu u kojem je čovjek uvijek taj koji gubi. Ne može promijeniti vrijeme, zaustaviti ga ili vratiti. U ih formi pisac nas upoznaje sa glavnim likom Ahmedom Nurudinom, dervišem. Ahmed počinje pisati zbog velikog nemira u sebi, koji se njemu ne smije događati ali dogodio se.

- „Počinjem ovu svoju priču, nizašto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jača od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom nadom da će se naći neko rješenje kad bude račun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji što čeka kao izazov. Ne znam šta će biti zabilježeno, ali će u kukama slova ostati nešto od onoga što je bivalo u meni, pa se više neće gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam šta je bilo. Tako ću moći da vidim sebe kakav postajem, to čudo koje ne poznajem, a čini mi se da je čudo što uvijek nisam bio ono što sam sad. Svjestan sam da pišem zapleteno, ruka mi drhti zbog otplitanja što mi predstoji, zbog suđenja koje otpočinjem, a sve sam ja na tom suđenju, i sudija i svjedok i tuženi. Sve ću biti pošteno koliko mogu, koliko iko može, jer počinjem da sumnjam da su iskrenost i poštenje isto, iskrenost je uvjerenost da govorimo istinu (a ko u to može biti uvjeren?), a poštenja ima mnogo, i ne slažu se među sobom.“

- „Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje.“

- „Kad bi Bog kažnjavao za svako učinjeno zlo, ne bi na zemlji ostalo nijedno živo biće.“

- „Kad vidiš da me polože u grob, ja neću nestati. Zar mjesec i sunce nestanu kad zađu?Tebi se čini smrt, a to je rađanje. Grob ti se čini tamnica, a duša je slobodna postala. Koje to zrno ne nikne kad se stavi u zemlju? Pa zašto da sumnjaš u zrno čovjekovo?“

     Sve je počelo, kako i sam kaže, prije dva mjeseca i tri dana, od đurđevske noći. Brat Harun, notar, ležao je u zatvoru deset dana, u tvrđavi. Derviš Ahmed Nurudin, šejh mevlijskog reda pokušava spasiti nepravedno zatvorenog brata. Odlučio je prihvatiti poziv i posjetiti starog i bolesnog Đanića, znajući da mu je zet Ajni Efendija, kadija koji je napisao nalog da se zatvori njegov brat. Međutim, slijedi susret sa Đaničevom kćerkom koja ga moli da nagovori njenog brata Hasana, „crnu ovcu obitelji“, da se zbog svijeta sam odrekne nasljedstva kako bi se spriječila javna sramota kad ga otac razbaštini.

- „I niko neće imati štete od svega. Ni koristi. A najmanje ja, i moj zatvoreni brat. Jer ona govori bez stvarne potrebe, bez izgleda na korist i uspjeh, sa mlakim osjećanjem društvene obaveze, namijenjenim za tuđe uši.“

- „U nevolji smo i ti i ja, zbog braće. Ti svoga hoćeš da upropastiš, ja svoga da spasem. Želimo to više od svega, oboje, samo što je moje pošteno, tvoje prljavo.“

- „Ne znam šta je brat učinio, ne znam koliko je kriv, ne vjerujem da je išta teško, suviše je pošten i mlad za veće zlo. Možda će ga i pustiti uskoro. Ali ako i neće, čak da sam i siguran da neće, mogu li pristati na ovu nepoštenu zavjeru protiv čovjeka koji mi nikad ni ružnu riječ nije rekao?“

- „Ništa nemam osim uvjerenja da sam častan, ako i to izgubim, biću ruševina.“

     Ahmed tako pristaje na razgovor sa Hasanom, nadajući se protuusluzi, tj. da će kadija osloboditi njegovog brata. U Ahmedu raste nemir. Sklopio je zavjeru, više nije čist, umrljao je čistoću svog poziva. Tu đurđevsku noć probdio je u vrtu gdje postaje svjedokom bjegunca. Nije mu znao ime, ali on ga je nazvao „Ishak“. Ahmed je u dilemi da li ga odati.

- „Poznavati ga značilo bi znati ono što ne treba.“

     Svoju tajnu o bjeguncu povjerio je Mula-Jusufu. Mula-Jusuf je mladić koji živi u tekiji, prepisuje Kur-an. U tekiju ga je još kao dječaka doveo upravo Ahmed kako bi ga spasio od sudbine u kojoj je ostao bez ikoga. Povjerivši svoju tajnu Mula-Jusufu, Ahmed je želio smanjiti svoju krivicu, odluka više neće ovisiti samo o njemu. Mula-Jusuf je pozvao stražare, ali Ishak (da li je on uopće stvaran lik, Ahmedova savjest ili alter ego?) je već pobjegao.

- „Kako je samo mirno otišao po stražare, da uhvate bjegunca. Ni za trenutak se nije zamislio nad njegovom sudbinom, ni, nad njegovim životom, ni nad njegovom mogućom nevinošću. Ja sam se lomio cijelu noć, on je presudio odmah. I sad je spokojno ispisivao svoja divna griješna slova, vezući kao pauk svoja čudesna tkanja, vješt, surov, i neosjetljiv kao i on.“

     Ahmeda posjećuje i otac moleći da pomogne Harunu. Od muselima (sreskog načelnika) Ahmed pokušava saznati zašto je Harun uhapšen. O razlozima hapšenja saznat će od Hasana.

- „Prazna životna vedrina što se presipa kao voda, bezvrijedna jer je svačija.“

- „Kasno je, sjećanja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemoćne utjehe i podsjećanje na ono što je moglo da bude, jer što nije bilo, nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo. Vi ste varka koja rađa nezadovoljstvo, varka koju ne mogu i ne želim da otjeram, jer me razoružava i tihom tugom brani od patnje.“

- „Stvari ne postoje dok se ne kažu. Stvari ne mogu da se kažu dok ne postoje. Pitanje je samo, treba li da se kažu.“

Od Hasana je dobio dar koji ga je ganuo. To je prvi put da je neko mislio na njega od dalekog Bajrama iz djetinjstva. Između Hasana i Ahmeda razvija se postepeno iskreno prijateljstvo.

- „Slab je koji traži, a slabo je i što se od njega traži.“

- „...red je konačnost, tvrdi zakon, umanjivanje broja mogućih životnih oblika, lažno uvjerenje da vladamo životom, a život se sve više otima, sve nam više izmiče što ga više stežemo.“

- „I živi što ljepše, ali tako da te nije stid. I radije pristani da te Bog pita zašto nisi to učinio? Nego: zašto si to učinio?“

- „Volio bih da si došao bez razloga. Da porazgovaramo ni o čemu, ni zbog čega.“

- „Ali nikad ne znamo šta izazivamo u drugom čovjeku rječju koja za nas ima sasvim određeno značenje i zadovoljava samo našu potrebu.“

- „Hiljadu puta se pokaješ za ono što kažeš, rijetko za ono što prećutiš...“

- „Nije čovjek ono što misli, već ono što čini.“

- „...ljudi preziru one koji ne uspiju, a mrze one koji se uspnu iznad njih; navikni se na prezir ako želiš mir, ili na mržnju ako pristaneš na borbu.“

- „Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je, da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja ni čistog života.“

     Nakon što je Hasan ponudio odricanje od nasljedstva, radi spašavanja Haruna, Ahmed odlazi Ajni-efendiji i nudi mu Hasanovu riječ. Potom odlazi i muftiji, sve uzalud. Od hafiz-Muhameda saznaje da mu je brat ubijen prije tri dana. U tekiji je održan govor:

- „Živimo na Zemlji samo jedan dan ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer tko oprosti, on je najveći. A znam, zaboravit ne mogu.“

     Ahmed dobiva opomene, zatvaraju ga u tvrđavu. Ide bratovim stopama. Razmišlja o životu i smrti, očekuje da neko dođe (kao što je i njega brat uzalud očekivao).

- „Kunem se vremenom, koje je početak i završetak svega, da je svako uvijek na gubitku.“

     U zatvor stižu darovi od Hasana i Ishaka (bar on tako misli). Premještaju ga u drugu ćeliju, s „Ishakom“. Nakon nekog vremena Ahmed je pušten iz tvrđave.

- „...duša često može da održi tijelo, a tijelo dušu nikad: ona posrće i gubi se sama.“

- „Mula-Jusuf je nešto učinio zato se promijenio, a ne želi reći što.“

     Ahmed izlazi u svijet, u kasabu, među narod i vraća se sa bolnim saznanjem: Mula-Jusuf je kadijin špijun, on je izdao Haruna. Mula-Jusuf traži ili oprost ili mržnju. Ahmed ništa ne pokazuje. Slijedi bezuspješan pokušaj Mula-Jusufovog samoubistva. U međuvremenu, Hasan se pomirio sa ocem Alijagom.

- „ ...čovjek treba da se odreče svega što bi mogao da zavoli, jer su gubitak i razočarenje neizbježni. Moramo se odreći ljubavi, da je ne izgubimo. Moramo uništiti svoju ljubav, da je ne unište drugi. Moramo se odreći svakog vezivanja, zbog mogućeg žaljenja.“

- „Kasaba se pretvorila u veliko uho i oko koje lovi svačiji dah i korak.“

- „Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto, čovjek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne, i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor, i on će počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji da započinje. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je da promijeni mjesto i nametnute uslove.“

- „Kad misle da su viši od nas, ljudi mogu da budu i plemeniti.“

- „Lijepa riječ je kao lijepo stablo, korijen mu je duboko u zemlji, a grane se pod nebo uzdižu.“

- „Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razlog.“

- „Prijateljstvo se ne bira, rekao je, ono biva, ko zna zbog čega, kao ljubav. A ništa ja nisam tebi poklonio, već sebi. Poštujem ljude koji i u nesreći ostanu plemeniti.“

- „...ništa nije toliko naopako kao dobro učinjeno s ciljem, ni toliko glupo kao čovjek koji nešto hoće po svome kalupu.“

- „Neki su gluhi za tuđe riječi, oni su nesreća i sebi i drugima. Ali uvijek treba pokušati. Pitaćeš: zašto? Nizašto. Da bude manje gluho i pusto.“

     Ahmed zajedno sa Hasanom odlazi hadži Sinanudinu Jusufu, čovjeku koji pomaže zatvorenicima u tvrđavi. Ahmed se susreo sa muselimom. Počeo ga je mrziti. Pobuna je sve manje bila zaustavljiva. Odobrili su mu da bratovo tijelo odnese iz tvrđave. Prenio ga je u vrt ispred tekije, održao „misu“. Od tada su na Harunovom grobu vječno gorile svijeće. Ahmeda su ljudi ponovo počeli cijeniti. Prijateljstvo sa Hasanom istinsko je. Hasan odlazi na put. Ahmed saznaje da je sin hadži-Sinanudina postao carski silahdar (oružar na sultanovu dvoru). Tada počinje pobuna, provedba plana.

- „Djeluješ, a ne čekaš. Učesnik si, a ne žrtva. Možda je to suština hrabrosti? Zar je trebalo da prođu tolike godine da bih otkrio ovako važnu tajnu?“

- „...ništa ne treba čekati, svemu treba ići u susret. Ako čovjek nije glup ni kukavica nije ni bespomoćan.“

- „Završava li svaki čovjek tako što se bori sa sobom bivšim.“

     Preko Mula-Jusufa Ahmed je poručio kadiji da je hadži-Sinanudin kriv za bijeg Posavca iz tvrđave. Istovremeno je poslao pismo po tataru njegovom sinu u Carigrad. Kasaba se pobunila i prije nego što je sin iz Carigrada mogao nešto učiniti, jer je hadži-Sinanudin bio dobrotvor. Kasaba je reagovala (a kad je bio uhapšen on, Harun i mnogi drugi niko nije reagovao). Hadži-Sinanudin je oslobođen, kadija ubijen, muselim je u bijegu, a Ahmed je postao novi kadija.

- „Što je veća visina, veća je i pustoš. Zato ću čuvati prijatelja, biće mi vojska i topli zaklon.“

     Prethodni muselim je udavljen. Hasanova sestra, udovica, čekala je kadijino dijete. Ahmed je prosi, ona ga odbija.

- „Bolje da mi ničija zaštita ne zatreba. Da sam sebi budem zaštita. Nije pravo da prijatelja opterećujem nevoljama koje sam stvaram. Ko ne umije da pliva, ne treba da skače u vodu, nadajući se da će ga neko izvući.“

     Pronađeno je pismo dubrovačkog trgovca u kojem je ocrnjena bosanska vlast. Okrivljeni su Hasan (druži se sa njim) i Ahmed (dopustio je da trgovac pobjegne). Hasan se uspješno brani ali stiže zapovijed o hapšenju. Ahmed mora potpisati nalog o njegovom hapšenju, jer će u protivnom otići tužba protiv njega u Carigrad. Ahmed se bori sa savješću, ali odlučio je potpisati nalog i izdati svog jedinog i najboljeg prijatelja. Čak je i Mula-Jusufa spriječio da upozori Hasana. Nije postao ništa bolji nego njegov prethodnik. Sutradan saznaje da je Hasan „predan sejmenima“, da je nalog odnio Mula-Jusuf, te da je Hasan zapravo pobjegao. Otišao je i Mula-Jusuf. Ahmed se pokušava opravdati. Znao je da je njegovim rukopisom Mula-Jusuf sastavio pismo. Ahmed je obaviješten da će biti sproveden i uhapšen.

- „Što sam se više pravdao, sve se manje vjerovalo mojoj priči, dok i meni samome nije postala neubjedljiva.“

- „Nisam se mogao odbraniti od tihog divljenja (kasablije su ga poštivali misleći da je spasio svog prijatelja) pa sam se počeo navikavati na tu misao i ćutke primati naklonost kao nagradu za najveću izdaju koju sam učinio.“

     Ahmed ima vremena za bijeg, ali ne želi bježati. Slijedi susret sa mladićem iz njegovog sela. Mladićeva majka bila je prva i jedina Ahmedova ljubav. Roditelji su je udali prije nego što se on vratio iz rata. Mladić je možda i njegov sin. Prepušta ga tekiji, kasabi, a on čeka da ga odvedu u zatvor gdje će biti zadavljen.

- „Otići ću da te ne mrzim, da mi postane svejedno. Rasuo sam tvoj lik po dalekim putevima, raznijeće ga vjetrovi i sprati kiše, nadam se.“

- „Čovjek je proklet i žali za svim putevima kojima nije prošao. A ko zna šta bi me i na drugim čekalo.“

- „Živi ništa ne znaju. Poučite me mrtvi, kako se može umrijeti bez straha, ili bar bez užasa. Jer, smrt je besmisao, kao i život.“

- „Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega – da je svaki čovjek uvijek na gubitku.“

- „Svojom rukom napisao Hasan, sin Alijin: Nisam znao da je bio toliko nesrećan. Mir njegovoj namućenoj duši! 1962 – 1966"

06.02.2010.

ZAMAK UKRŠTENIH SUDBINA, Italo Calvino

       Bio jednom neki putnik koji je, prolazeći šumom, nabasao na začarani dvorac. U njemu je zatekao likove iz davno ispričanih i dobro poznatih priča. I on sam poželi ispričati priču o vlastitom putovanju, no shvati da je, baš kao i svi ostali likovi u dvorcu, ostao bez riječi. Na raspolaganju su im samo tarot karte: komadići iskrzanog kartona ukrašeni zagonetnim figurama. Svaki od likova pronađe na kartama vlastita dvojnika, te uz pomoć slika ispriča svoju priču. Naš putnik-pripovjedač tumači njihove priče i prenosi nam redom njihova junaštva, ljubavi, slabosti, zločine, bezumlje. Shakespeare, De Sade, Freud, Stendhal, Ariosto, Tasso, Sofoklo, Homer, Eliot, Borges – samo su neke od besmrtnih sjena koje nijemi pripovjedač iz dvorca priziva iznova pripovijedajući stare priče i tragajući za svojom vlastitom.

       Dvojba koja Calvina najviše zaokuplja u ovoj knjizi, odnosi se na ulogu suvremenog pisca i njegov odnos prema zbilji. Kako pripovijedati u vremenu u kojemu izgleda da su sve priče već ispričane? Kako pripovijedati priče u vremenu slika? Čiju priču pripovijedamo uvjereni da govorimo o sebi? - samo su neka od pitanja što ih Italo Calvino postavlja u ovom djelu.

       Ideju da koristi tarot karte kao pripovjedačku kombinatoriku dao mu je Paolo Fabri koji je, na „Međunarodnom seminaru o strukturi priče“, imao izlaganje na temu Pripovijedanje pomoću karata i jezik simbola.

 

16.01.2010.

TVRĐAVA, Meša Selimović


       - „Tvrđava je svaki čovjek, svaka zajednica, svaka država, svaka ideologija“ - objašnjava Selimović. Glavni junak romana je Ahmet Šabo, koji želi naći most do drugih ljudi, izaći iz tvrđave, jer zna da nas razdvaja mržnja, te da će nas održati samo ljubav, ili makar vjera da je moguće ma kakvo sporazumijevanje među pojedincima i zajednicom. Vođen tom vjerom i željom, on ostaje vedar i moralno čist. Radnja romana je smještena u muslimanskoj sarajevskoj sredini u XVII vijeku, poslije hoćinske bitke u Rusiji 1621. godine. Iako je radnja smještena u XVII vijek, ona se odnosi i na neko današnje ili jučerašnje vrijeme, pa čak i na buduće. Sadržaj „Tvrđave“  čine: ratna iskustva, ljudske krize, sukob pojedinca sa društvom. Riječ je o univerzalnom djelu. Sve se to može desiti u ma kojem društvu i u bilo koje vrijeme, a i sam pisac je rekao da je želio napisati „roman o našem savremenom društvu“. Poput Andrića, Selimović spaja svakodnevnicu sa legendom.

    Ahmet Šabo je jedan običan čovjek, vojnik koji poslije rata počinje novi život bez porodice, svi su mrtvi - „život im je uzela opaka bolest koja je u to vrijeme vladala.“ Prikazujući njegovu sudbinu, kao sudbinu običnog čovjeka, Selimović je prikazao ono što može zadesiti svakog smrtnika.

- „Najveća mudrost u životu je da čovjek pronađe svoju ludost.“

- „Usamljenost rađa misao, misao nezadovoljstvo, nezadovoljstvo pobunu.“

- „Najmanje se govori kad te se najviše tiče.“

- „Možda nije ni pravo što joj to nudim (brak), ali mi ljubav daje pravo da budem nepravedan. Voljeću je i nećemo imati ništa, je li joj to dovoljno? Ali ona je još luđa od mene. Voljećemo se, rekla je ozbiljno (Tijana), a to je mnogo, to je sve. Ništa mi drugo ne treba.“

    Slijedi vjenčanje Ahmeta i Tijane, djevojke koju je ponovo sreo nakon povratka iz rata. Posao nalazi kod dobrog ali strašljivog pisara Mula-Ibrahima kojeg je spasio u ratu.

- „Zar lukavstvo može zamijeniti znanje? Iskusan čovjek bi upitao: zar znanje može zamijeniti lukavstvo?“

- „Šta bi prvo savjetovao čovjeku kojem želiš dobro? Da se svojim mišljenjem ne izdvaja među ljudima s kojima živi. Zato što će se onemogućiti prije nego što išta učini... Drugi moj savjet čovjeku kome želim dobro, bio bi: ne „govori uvijek ono što misliš“.“

- „Sirotinja sam, ali prosjak nisam.“

    Ahmet i Tijana iščekuju dijete. Ahmet i Mula-Ibrahim odlaze na sijelo kod hadži Duhotine. Ahmet se nada poboljšanju svog položaja jer su na sijelu svi utjecajni ljudi, no sve nade padaju u vodu nakon što ga je skot Džemal Zafranije navukao da govori ono što misli - istinu, tj. da na sijelu nisu pozvani oni koji to najviše zaslužuju. Te iste noći, Ahemt je pretučen i ponižen od nepoznatog napadača. Kući ga dovodi Mahmut Neretljak.

- „Njega nije trebalo ni lomiti, on se savija prije dodira. Sličan je vodi, nema svog oblika, prilagođava se sudu u koji ga naspu.“

- „A opet sam bio srećan: nećemo biti bogati u novcu, ali ćemo biti najbogatiji u ljubavi; ne bojim se života ni ljudi, bojim se samo da me se tvoje srce ne zasiti; bio sam sam, sad imam svoj svijet, kao da sam osvojio svoju planetu; spriječiću svakoga ko htjedne da prodre u naše carstvo, da ne bi ugrozio naš mir.“

- „Ja sam samo mali čovjek koji je zaboravio da je mali.“

- „San je ono što se želi, a život je buđenje.“

- „Sve će proći... Ali, kakva je to utjeha? Proći će i radost. Proći će i ljubav, proći će i život. Zar je nada u tome da sve prođe?“

- „ Ne boj se, kažem. Volim te, kažem. Ko nam šta može, kažem.“

- „ Polako, odbijajući najprije tu misao, počeo sam da osjećam zid oko sebe, nevidljiv, ali neprobojan. Stajao je oko mene, kao tvrđava, kao neizlaz, kao nepristup, neprestano sam udarao glavom o tvrdu stijenu, bio sam izubijan, krvav, sav od čvoruga, sav od masnica, a nisam prestajao da navaljujem. Jer je uvijek izgledalo da ima prolaza. Mora da postoji neki procijep, nemoguće da je zid svuda. A nisam mogao ni pristati da ostanem tako zazidan, kao da sam živa sjenka koju niko ne vidi a ona vidi svakoga. I uzalud govori, uzalud viče, ne čuje se, ništa. Malo je trebalo pa da počnu prolaziti kroz mene, kao kroz vazduh, ili gaziti po meni, kao po vodi. Osjetio sam strah. Kako su me to ubili? Nisam ranjen, nisam zaklan, nisam mrtav, ali me nema. Zaboga, ljudi zar me ne vidite? – kažem. Zar me ne čujete? – kažem. Ali moj lik ne ulazi u njihovo oko, ni moj glas u njihovo uho. Nema me. Ili ja to sanjam svoj nemogući položaj, koji iskustvo odbija? Jer, ja sam živ, ja hodam, ja znam šta tražim, ne pristajem da me nema. Mogli su me pretući, mogli su me zatvoriti, mogli su me ubiti, zar su malo ljudi, ubili bez razloga? Ali zašto su napravili avet od mene, zašto mi oduzimaju mogućnost da se borim? Hoću da budem čovjek, borite se sa mnom ljudski! Uzalud. Prazan prostor oko mene je sve pustiji, moja smiješna pobuna sve tiša.“

    Preplašeni Mula-Ibrahim otpustio je Ahmeta. Ahmet bezuspješno traži posao, ali za njega nema posla nakon sjela kod hadži Duhotine.

- „Riječi su otrov, od njih počinje svako zlo.“

    Na molbu dobrog Mula-Ibrahima Tijana počinje raditi kod Muharemage, brata serdara Avdage. Avdaga progoni Ahmeta, sve dok nije ubijen.

- „Vjerujem ti kao sebi, pa i više, ali sjedi sa mnom, tako je nabolje!“

- „Što nije učinila nikad, učinila je kad se najmanje moglo očekivati. Među živim ljudima sve se može desiti.“

- „Nije pošteno govoriti ono što čovjek ne zna...“

- „Navikao sam da tražim i ne nalazim, jedno je zavisilo od mene, drugo ne znam od koga, i ništa nisam imao da predbacim sebi, a nisam mogao da se ljutim što me ne prihvataju.“

- „Od svoje muke nisam uspijevao da stvorim ni veliki bol ni veliku misao. Rođen sam, izgleda, za sitne stvari, kao i većina ljudi, i nije mi žao što je tako. Pošten sam koliko mogu, nikome ne želim suviše zla, htio bih da ljude više volim nego što ih žalim, molim se svojoj sreći da mimo mene prođe ono što me se ne tiče.“

- „Nikad nisam slutio da i laž može spriječiti zlo.“

    Tijana imala pobačaj. Ahmet je tješi: - „Da nisam našao tebe, bio bih ljut na život, pa ne bih imao ništa, kao ni sada, ali ne bih znao šta je sreća... Ne bi ti bilo lakše, ali bi meni bilo teže, i to je pravo. Nikad te više neću ostaviti samu, sve što se desi, desiće nam se zajedno.“

- „Čovjek može povjerovati u što god hoće.“

- „Je li ljudima od vlasti potreban krivac, pa izaberu koga bilo, da bi opravdali svije postojanje i svoju surovost? Nije važno šta neko učini, već šta oni kažu da je učinio. Sad je izbor pao na mene. Pa neka. Meni nije teško. Čak je ljepše ovako, nemam ni gospodara, ni prijatelja, ni obaveza, ni zahvalnosti. Nemam više ni straha, saznao sam kako tica živi, i mogu reći da je divno. Treba ruku da mu poljubim što me istjerao iz službe, jer sve ovo nikad ne bih doznao, ostao bih ma čiji rob dovijeka, misleći da drukčije ne može biti. Bio bih slijepac koji se izgubio u ratu, i nikad ne bih progledao. Ovako mi je nepravda, hvala joj, pomogla da saznam kako je život lijep kad je slobodan, čak i kad je težak. A od svega mi je najdraže što sam uvidio kakvo je blago moja žena. Nesreća je kao vatra, istopi sve osim zlata.“

- „Niko ne pita šta si mislio, već šta si učinio. Misao je samo tvoja, čin je svačiji.“

- „Rat je surova ali poštena borba, kao među životinjama. Život u miru je surova borba, ali nepoštena, kao među ljudima. Razlika je ogromna.“

- „Da li se sam izdvajam, ili me izdvajaju?“

- „Zažalio bih zbog prigovora, ali sam nezadovoljan i što me niko ne krivi nizašto, lakše bi mi bilo kad bih mogao da dokazujem kako nisam kriv. Ovako, sve odjekuje u meni, i zamišljeni prijekor i zamišljena odbrana, sve u meni, kao da se kamenje odronjava u pećini. U suprotstavljanju bih se nekako opravdao, samome su mi ostajale teške sumnje... Ja ne biram ono što imam...“

- „Napad je odbrana koju naređuje opreznost, i tako nema lijeka surovosti, jer nema lijeka ljudskoj nesigurnosti.“

- „Osjećao sam da vrijeme nije samo proticanje, već i prisustvo. Vidljivi trag nečije ruke što je davno zapisala neravne redove, prkosi smrti, a riječi i njihov smisao žive neprekidno, kao izvor koji ne presušuje, kao svjetlo koje se ne gasi. Sve ljudsko ipak ne umire.“

- „Tako je najobrazovaniji čovjek u gradu (bibliotekar Seid Mehmed) bio i najjadniji. Ogromno blago je ležalo u njemu naslagano a neiskorišćeno, i gore je bilo nego da ništa ne zna.“

- „Izgubih se u traženju.“

- „Snom živjeti, u nadanju, u čekanju, znači ne pristajati na ovo što jest. To je pobuna.“

- „Mene se ne tiče baš to što se njega nikako ne tiče.“

    Student Ramiz drži propovijed u Alipašinoj džamiji, govori sirotinji ono što pametan čovjek nikad ne govori javno.

- „Poštene i mudre vlasti nema, jer je želja za moći bezgranična.“

- „... svi srljaju na vlast, kao noćni leptiri na plamen svijeće.“

- „Riječ je odliv suvišne krvi, rasterećenje od muke, privid slobode.“

- „Narod je pust broj, rasuta snaga. Nema jednog cilja, ništa mu nije zajedničko, osim neposredne koristi i straha. Izdijeljeni smo. Selo selu neće pomoći ako naiđe opasnost. Svako se nada da će njega mimoići.“

-„Mogao bi da me zavoli i ovakvog, dobrog i bespomoćnog, ali ne bi mogao i da me poštuje. A to je polovično prijateljstvo.“

- „Biće divan čovjek ako ne uspije u onome što želi, strašan ako uspije. Bio bi ponosan na svoju čistu misao i poslije, kad bi već odavno bila uprljana. Sad je protiv nasilja, zavešće ga u ime slobode. Sad je za slobodu, ugušiće je u ime vlasti. Boriće se surovo za svoje uvjerenje, smatrajući da je plemenito, ne znajući da je postalo neljudsko. Biće najljući neprijatelj protiv sebe bivšeg. I čuvaće, kao hamajliju, ogrubjelu sliku svoga nekadašnjeg zanosa. A ako ne uspije, kao i toliki drugi, ako mu sadašnji bivši zanesenjaci presijeku put, njegovo stradanje će učiniti više nego pobjeda. Sačuvaće se u ljudima dirljiva uspomena na žrtvu i na misao koja nije postala stvarnost. I, začudo, to je najljepše od svega što čovjek može da da učini: da pokuša i da ne uspije.“

- „Ne umirem od želje za radom, ali kako drukčije da se živi?“

- „I ubrzo sam se, iz traljave pobune i tobožnje želje za slobodom, vraćao u čvrstu tvrđavu njene ljubavi, kao smireni bjegunac koji nije ni odmicao daleko od kapije.“

- „Dao sam joj sve što nisam našao u životu, a bez čega ne mogu.“

- „Ova žena, cio moj svijet, porebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moć.“

- „Od Bosanaca se možeš svemu nadati. Godinama živi kao pametan čovjek, a onda sve učini da bi dokazao da je budala.“

- „Više je dobrih ljudi na svijetu, nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri ćute.“

- „Ne mogu birati ljude kakve želim, niti u njima samo ono što je dobro. Moram da primim ili odbijem ljude koje mi život šalje, i ono što je u njima, nerazdvojeno.“

- „Oboje istovremeno! Dva čovjeka u meni, sasvim različita, potpuno oprečna, živjela su snažno u isti čas, jedan zadovoljan što nije na sebe navukao opasnost, drugi duboko nesrećan što je đubre, i oba podjednako iskrena, oba u pravu.“

    Jedini koji posjećuje Tijanu i Ahmeta je Mahmut Neretljak. Đevad je naredio Avdagi da Ahmetu ponudi posao – uhođenje Ramiza, što je Ahmet odbio.

- „Ne mogu biti nepošten, a ne mogu biti hrabar. Onda ću stradati u strahu a pošteno. Nisam znao da se i to može.“

- „Teško je cijelog života biti kukavelj, jest, doduše, da ćeš duže živjeti, ali ne znam da li vrijedi.“

- „Smijao sam se, a tuga me obuzimala.“

- „Morao sam sačuvati sjenke, da ne ostane prazna misao, bez traga i uporišta i tuga zbog izgubljene prošlosti. Moje i njihove. Sada, sam, opet sve počinjem iz početka.“

    Ahmet je prodao kuću roditelja.

- „Sad je stao na svoje noge, na malu stopu, doduše, ali stao, našao je oslonac, i nada se da je kobi nestalo, zato što mu je jedan čovjek povjerovao. Niko ne zna, možda samo on, kolika je to pomoć, kad ti neko povjeruje. Kao da ti srce osnaži, kao da ti kičmu učvrsti.“

- „...za svakoga imamo razumijevanja osim za svoje najbliže, smatramo da nam njihova vjernost prirodno pripada, kao vlastita koža.“

- „Smiješan je ovaj njegov strah od svakoga, od ničega, ali za njega nije ništa manji zato što je nama smiješan.“

- „Ali se ne pamti razlog već čin.“

- „...izvršio si dužnost, umirući od straha. Počinjem da cijenim tu vrstu hrabrosti.“

- „On se izgleda, izgubi čim ga se neko ne boji...“

- „...najteže je objasniti ono što je najjednostavnije.“

- „Teško državi za koju je opasan jedan jedini čovjek... A nije on opasan po državu, već po nekoga ko misli da je država.“

    Ramiz je zatvoren u tvrđavi.

- „Zašto me se tiče ono što me se ne tiče?“

- „...lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno, i bliže je ljudskoj prirodi.“

- „Ne voliš da budeš na smetnji, ne voliš da te ko krivo pogleda, ne voliš da ti iko ružnu riječ kaže. Kako onda misliš živjeti?“

- „...i volim da mislim ono što mi je milo nego ono što je vjerovatno.“

- „Naveo me da govorim, kako bi ostao sam sa sobom.“

- „Je li bolji lijep a kratak, ili dug a ružan?“ (o životu)

- „Pitam šta bilo, govorim šta bilo. Da ne ćutimo.“

    Na poziv Osmana Vuka, Ahmet odlazi kod Šehage koji je ostao bez sina. Šehaga želi oteti Ramiza iz tvrđave, kad već nije mogao spasiti svog sina, spasiće njega. Ramiz je otet. Avdaga naizmjenično ispituje Mahmuta i Ahmeta.

- „On misli samo na sebe. Život je za njega radost, uživanje, pustolovina. On je vjetar, podnevno sunce, proljetna kiša, on čini svoje, on živi, kao priroda, drugi uzmu od njega što mogu, što on dopusti, ne obazire se ni na koga, i ide svojim putem koji ne vodi nikud. On ne sanja, već budan, i žedan svega, ide kroz život, ne želi već uzima, ne brani se već napada.“ (Takav je Osman Vuk)

- ...“život ne traje kratko, a ništa ti ne može postati teško kao obaveza koju sam sebi nametneš u jednom času slabosti ili oduševljenja. Stid te da odustaneš, muka da istraješ...“

- „Želio sam da budem ovako slobodan, a sad ne znam kuda ću, ni šta ću sa slobodom.“

- „Mnogo je tajni kojima se ne možemo ni približiti, a kamoli ih razjasniti. A možda je najveća tajna smrt, tajna i užas. I kad ne mislimo na nju, ona misli na nas. Sačekuje nas na nekom ćošku, uvijek nespremne, i sve što je bilo, više nije. Uzalud smo prošli ovim zemaljskim putem, uzalud se radovali zbog uspjeha, sve uzalud. Smrt čini besmislenim i život i ono što se u životu stvara. A iza te strašne kobi, nepoznata tama. Znaš kraj, a ne znaš ništa o njemu. Pomiriti se s njim ne možeš, a ništa ne možeš izmijeniti.“

- „Ni kap vode se ne gubi, samo se mijenja, kako se može izgubiti sve čovjekovo?“

- „Čovjek se rađa kao nevino dijete, koje ne zna ništa o sebi, o svijetu, o grijehu, o poniženju, o prestižu, sve mu je novo i svježe, sve mu je divno, jer mu je duhovni život nerazvijen. Poslije, živeći, stiče iskustvo, veoma dugo, veoma naporno, i čim potpuno sazri, javlja se misao o smrti. Umire slab, izmoren, očajan, pritisnut mislima o krivicama koje je sebi natovario na vrat, nezadovoljan zbog onog što je u životu učinio, jer to najčešće nije želio, nezadovoljan zbog onog što nije učinio, jer je to samo želio a nije se usudio, izbezumljen zbog besmisla iza sebe i neprozirne tajne ispred sebe. Smrtno uplašen, bez oslonca koji bi mu mogla dati samo uvjerenost da je živio jedino po odlukama svoje čiste savjesti, očajnički misli o vječnoj duši, o trajanju bez prestanka, o mogućnosti da negdje i nekad nađe ipak neki smisao. Tako završava neslavno, potpuno dotučen. A koliko bi bolje bilo da se rađamo kao starci, da polako postajemo sredovječni, postepeno zaboravljajući prvobitni strah od smrti, pa oslobođeni mladići, dovoljno lakomisleni da ni o čemu ne mislimo suviše ozbiljno, pa bezbrižna djeca, a da umiremo kao novorođenčad, ne znajući ništa ni o čemu, čisti kao zametak. Kakba bi to divna i slobodna smrt bila!“

- „Upravo strah od smrti daje ljepotu svim stvarima, svemu što doživljavamo. Treba sve proživjeti, osvajajući radost čistog života i ljepotu ljubavi prema ljudima, u ovom kratkom preletu između dvije tajne.“

- „Sve što učini, suprotno je onome što je govorio. Zašto je onda govorio? ...Da li ljudi priznaju i cijene ono što im nedostaje? Da li varaju druge, ili sebe? Ili im je misao podijeljena na ono što se želi i ono što se mora?“

- „Nekad čovjek osjeti potrebu da govori o onome što ne zna.“

- „Drago mi je što je mislio o meni, ali bih volio da me nije zaboravio.“ (o Mula Ibrahimu)

- „Neprestano otkrivam da nikako ne mogu da otkrijem ljude. Ono što kažu, nije ono što čine, da li je ono što misle?“

- „Čini mi se da mi tajna koju nosim u mozgu, viri iz očiju, da je njena sjenka na mome licu, da je otkrivam položajem tijela i drukčijim hodom.“

- „Zar bez nasilja nema ni dobra?“

- „Kakav je ovo život, kakav svijet, u kojem činim zlo i kad mislim najbolje! A činim zlo i kad ništa ne činim, ostavljajući i zlo i dobro na miru. Činim zlo i kad govorim, jer ne kažem ono što bi trebalo. Činim zlo i kad ćutim, jer živim kao da me i nema. Činim zlo zato što živim, jer ne znam kako da živim. Slučajno prisustvujem životu, i sve što učinim, nije moje.“

- „Bolje bi bilo da ne dođe u iskušenje. Prilika stvara lopova.“

- „Šta se ovo desilo s Mahmutom? Dok je hodao besposlen, bio je svraka brbljivica, sad je pametna sova. Nekad je kršio sva pravila, kao nedorasli dječak, sad zna šta je čaršijski red, kao svaki trgovčić. Šta je od njega učinio Osman? Je li leptiru iščupao krila, i ostavio crva da puzi po zemlji? Bio je zanimljiv, sad je dosadan. Bio je sočan, sad je sparušen. Bio je jedan jedini, sad je jedan od mnogih. Zar to znači opametiti se?“

- „Eto, kako je tuđa sumnja zarazna, podriva te i kad znaš da je čovjek prav. Ako je prav.“

- „Ljudi su za njega samo sredstvo, zašto bih ja bio izuzetak.“

- „Svakome ću priznati pravo da me prevari, osim prijatelju.“

- „Strah je ružan kad ga vidimo kod drugog.“

- „Treba li da kažem i da više ne progovorim? Treba li nešto da učinim, pa da više nikad ništa ne učinim? Treba li da ćutim, zadovoljan što sam živ?“

- „Nije lako ne bojati se, ali ne vrijedi. Prođe čovjeku život u strahu, pa kao da nije ni živio. Šta će mu onda i život?“

- „Dobro je ne strepjeti ni pred kim, ako se može, a još bolje ako se ne mora. Junaštvo traje tren, strah cijelog života, i pametnije je brinuti se za cio život nego za tren. Najbolje se bojati unaprijed, da se ne bi bojao unazad.“

- „...često, čineći dobro, učiniš i zlo.“

- „Lako je biti dobar čovjek. Teško je ostati živ.“

- „...jedan korak a bezbroj posljedica.“

- „ Potrebno mi je da povjerujem. Volio bih da živim s lažnom nadom nego sa sigurnim beznađem.“

- „Da ne učiniš nepravdu, tražeći pravdu!“

- „...da li je čovjek pošten ili nepošten, ako se časnim sredstvima služi za ružne ciljeve. I da li je pošten ili nepošten, ako se nečasnim sredstvima služi da ostvari časne ciljeve?“

- „Ni đavo nije crn kao što se priča.“

- „Šta je bolje? Ili šta je gore?“

- „ Nikada nisam želio da presuđujem među ljudima, jer u tome pravde nema.“

- „ Volim da znam nego da sumnjam.“

    Avdaga je ubijen. Ahmet odlazi na put sa Šehagom Sočo u Venedik gdje oživljava uspomene ne sina. Sa njima je kao i uvijek Osman Vuk.

- „Šta ću ovdje? ...Šta će iko igdje?“

- „Ona je zemlja koja me hrani sokovima, ona je vazduh koji udišem, ona je sunčana strana moga života.“

- „Ništa čovjeku nije važnije od svog mira i od sreće koju sam stvori. Zato je treba čuvati, tu svoju sreću, opkoliti je šančevima, i nikome ne dozvoliti da je ugrozi. Niko drugi neka me se ne tiče, život je surov, ljudi zli, i treba ih držati na odstojanju. Neka budu što dalje od svega što je tvoje i što ti je drago!“

- „Iskustvo i mudrost su nevolja a ne prednost. Zaustaviće te na svakom koraku, ogadiće ti svaki pokušaj, ponudiće ti bezbroj dokaza da je najbolje ćutati, mirovati, gledati iz prikrajka... Mudrost je kukavička, očajnička, iskustvo je korisno samo za životno puzanje... Samo neiskustvo i ludost daju krila! Razbiće se onaj ko ne poštuje tuđa gorka iskustva, to je istina. Ali je poletio, vinuo se iz gliba, ostavio lijepo sjećanje koje ne umire.“

- „U početku ljubav, u životu mržnja, na kraju sjećanje. Ljubav je ipak jača od svega“

    Šehaga je otrovan, umire, ostaje pitanje da li je svoju želju za osvetom saopštio ili nije vjernom Osmanu.

- „Lako je biti dobar na tuđi račun.“

- „Uvijek je na straži, uvijek u odbrani: zatvorena tvrđava.“ (Osman Vuk)

    Čitavu otmicu Ramiza osmislio je Osman Vuk. Tijana čeka dijete. Ljudi i dalje plaćaju danak i idu u vojsku. Svi sem seljaka iz Župče. Ramiz ipak nije uzalud držao govore. Dobri Mula Ibrahim našao je Ahmetu i Tijani stan i službu dječijeg učiteja. Među djecom je ponekad i Mahmut Neretljak.

04.01.2010.

KANCONIJER, Francescko Petrarka

Što ćutim, što je, ako ljubav nije,

al ako je ljubav, Bože, što je ona?

Ako je dobra, zašto je zlu sklona,

ako je zla, zbog čega slatka mi je?


    Laura. Udata žena. U „Kanconijeru“ je opisana na najrazličitije načine: u društvu, kako šeće po predivnim predjelima koje je Petrarca izvsno ocrtao. Žudnja lirskog subjekta za njom ne prestaje ni nakon njene smrti, nego se profinjuje i spiritualizira. U djelu zadivljuje iscrpna analiza najzamršenijih čuvstava. Petrarka jedan motiv je obrađuje u više pjesama vršeći sve podrobnija i podrobnija raščlanjivanja. Iz njih se i razvio tzv. petrarkizam.


Zrcalo vjerno govori mi moje,

duh trudan, koža izborana cijela

i oslabljena snaga, spretnost tijela:

„Ostario si, očevidno to je.“

    „Kanconijer“ je napisan na talijanskom jeziku i ima 317 soneta, 29 kancona, 9 sestina, 7 balada i 4 madrigala. Zbirka se dijeli na dva dijela: „Za života gospođe Laure“ i „Poslije smrti gospođe Laure“. Osim ljubavnih pjesama koje preovladavaju, tu imamo i pjesme političkog sadražaja...

Zamišljen i sam pustim predjelima

prolazim spora, polagana kroka

i pazim na put napetoga oka,

da nema traga ljudskim koracima.

 

Da zaštitim sebe, ja se tako vladam

od nam,etljive znatiželje ljudi,

izvana se vidi da sred mojih grudi

traje borba s koje izgaram i stradam.

 

Tako da mislim da brda i dugi

žali i rijeke i šume već znaju

za moj život čudan – sakriven od drugi'.

 

Pa ipak nema tako divljeg mjesta,

da me Amor ne bi dostigao na kraju

i počeo sa mnom raspravljati smjesta.

21.12.2009.

STO GODINA SAMOĆE, Gabriel Garcia Marquez

    Nesvakidašnji svijet mitskog južnoameričkog sela Macondo, koje su svojevremeno, po autorovoj priči, osnovali Arcadio Jose Buendia i njegova žena Ursula, prati život, uspon, pad i konačno propadanje ove sudbinski obilježene porodice. U početku se čini da su Buendije stvorile neki idelani, izolirani svijet, neku vrstu ostvarene Utopije, ali se postepeno otkriva da je bjekstvo od nagoviještenog prokletstva i konačnog ishodišta sudbine uzaludno. U neobičnoj historiji ove porodice prelamaju se događaji iz kolumbijske i južnoameričke zamršene i krvave prošlosti: beskrajni unutarnji ratovi, imperijalistička ekplatacija banana, sudari sa naizgled izdašnom i plodnom prirodom koja uvijek iznova otvara nove izazove ljudskim graditeljima, što u njenoj utrobi nastoje da stvore svoju viziju udaljene civilizacije, civilizacije koja mora opstati uprkos svim bojaznima da će, na kraju, priroda a ne ljudi izaći kao pobjednik. Osjećaj izoliranosti i usamljenosti stalno je prisutan u romanu i mora se vezati za složenu i gustu simboliku, koja fascinira svojom kompaktnošću i mnogobrojnim slojevima značenja. Iz obilja dijelova postepeno se slaže zastrašujuća slika ludila nekoliko generacija porodice Buendia, u kojoj se u ime željenog kontinuiteta i trajnosti života, uvijek pojavljuje ime Aureliano po prvom pukovniku Buendiji.

    Svaka generacija u toj velikoj i nesretnoj porodici se neminovno susreće sa smrću, baš kao što se u prvim scenama romana pukovnik Aureliano Buendia nalazi pred strojem za strijeljanje. On neće umrijeti u tom trenutku. Sudbina porodice Buendija jeste da utoćište traži u samoći, u polaganom umiranju koje se opasno približava najtežm oblicima ludila iz kojih na vidjelo izlaze njihovi teški strahovi od mogućnosti počinjenog incesta i djeteta koje će se roditi sa svinjskim repom...   

     Knjževni postupak u „Sto godine samoće“, nazvan magijskim realizmom, uticao je i na formiranje drugačijeg, na prvi pogled potpuno „izvrnutog“ senzibiliteta u književnim ostvarenjima. Transformativni duh Marquezovog Maconda može se otkriti u pričama novih generacija stvaralaca, koji pretaču svoju imaginaciju i životna iskustva u nove stranice stvaralačke realnosti.

    Tako je malo selo Macondo našlo svoje mjesto na svjetskoj geografskoj karti književnih vrijednosti, a šest pokoljenja porodice Buednia ulaze u historiju kao mit. Mašta je dovedena do krajnjih stvaralačkih mogučnosti. Prepliću se i čudesno i fantastično i stvarno, a Markez daje novi, epski, ton hispanoameričkom romanu: vitalnost, političke i društvene preokupacije i humor.

- „U čekanju je izgubila snagu bedara i čvrstinu grudi, naviku nježnosti, ali je netaknutu sačuvala ludost srca.“

- „ Ako ne vjeruješ u Boga, boj se njegovih metala“

- „Poslije toliko godina smrti bila je tako snažna želja da živim, tako neodoljiva potreba za društvom, tako strašna blizina druge smrti unutar smrti...“

- „Po ljudskom osjećanju, Aureliano je pristao uz nastojanja liberala, s obzirom na prava vanbračne djece, ali nikao nije mogao da shvati kako se može otići u takvu krajnost i ući u rat zbog neopipljivih stvari.“

- „U svitanje, poslije ratnog viječanja, Arcadio je bio strijeljan uza zid groblja. U poslijednjih dva sata svog života nije uspio shvatiti zašto je nestao strah koji ga je mučio od djetinstva. Ravnodušno, ne trudeći se čak ni da pokaže svoju hrabrost, slušao je beskrajne navode optužnioce.“

- „U porušenoj školi, gdje je prvi put osjetio sigurnost vlasti, nekoliko metara od sobe gdje je upoznao nestalnost ljubavi, Arcadio je shvatio koliko je smiješna formalnost smrti. Ustvari, njega nije zanimala smrt nego život i zato, kad su mu pročitali osudu, nije osjećao strah nego čežnju. Nije progovorio sve dok ga nisu upitali koja mu je posljednja želja.

- “Vidi što je budalast, kaže da umire zbog mene kao da sam ja zapetljaj crijeva“

- „Kad je pitao gdje je najljepša žena koja je postojala na zemlji, sve majke su dovodile svoje kćeri.“

- „Ljutili su se zbog živih slika koje je napredni trgovac don Bruno Crespi prikazivao u pozorištu na šalterima u obliku lavljih čeljusti, jer se lice umrlo i sahranjenom u jednom filmu i zbog čije nesreće su se lile suze žalosnice, ponovno pojavilo u liku nekog Arapa u slijedećem filmu. Publika koja je plaćala dva centava da bi dijelila njihove doživljaje sa likovima, nije moglas podnijetu tu nečuvenu šprdnju pa je polomila stolice. Gradonačelnik, na zahtjev don Bruna Crespia objasnio je preko oglasa da je kino mašina za proizvodnju obmana koje ne zaslužuju toliku naglost i ljutnju. Pred obeshrabrujućim objašnjenjem, mnogi su smatrali da su bili žrtve neke nove i blještave ciganske smicalice, tako da su odlučili da više ne idu u kino, misleći da su im bile dovoljne i vlastite muke da bi plakali zbog odglumljenih nesreća izmišljenih bića."

- „Jedan minut povjerenja vrijedi više nego cijeli život prijateljstva“

- „Svijet će propasti...onog dana kad ljudi budu putovali u prvom razredu, a književnost u teretnom voz“

- „Ošamućen dvijema čežnjama, okrenutim jedna prema drugoj kao dva ogledala, izgubio je svoj divni osjećaj za nestvarno, dok na kraju nije počeo svima preporučivati da odu iz Maconda, da zaborave sve što ih je učio o svijetu i o ljudskom srcu, da se poseru na Horacija, i da, ma gdje bili, uvijek imaju na umu da je prošlost laž, da pamćenju nema povratka, da su nekadašnja proljeća nepovratna, i da je najraspusnija i najupornija ljubav u svakom slučaju samo prolazna istina“


Stariji postovi

čitaonica
<< 10/2010 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31


Obavezno posjetiti:
http://hodoljub.blogspot.com/

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
90306

Powered by Blogger.ba